15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Štefanija Jalšovec darovala bubreg kćeri, ali tumor je bio jači od njezina života!

Bolnice, dugi sterilni hodnici, doktori, medicinske sestre i neprekidne pretrage postali su sastavni život Brankice (djevojački Jalšovec po suprugu Polovini, nakon školovanja i udaje živjela je i radila u Zagrebu u Sindikatu policije) iz Pribislavca od njene 12. godine života.

Koliko god bila snažna i hrabra, vesela i puna optimizma, koliko se god trudila živjeti kao i njeni vršnjaci i ne misliti na bolest, na kraju je ipak izgubila bitku, prošle 2016. u 34. godini života.

I to nakon što su nakon uspješne transplatacije njezina majka Štefanija i svi drugi najbliži pomislilli da je ona svojom humanom gestom spasila svojoj kćeri život.

Nisam se dvoumila niti u jednom trenu dati bubreg

Naime, prije četiri godine nesebično joj je darovala bubreg koji je Brankičino tijelo prihvatilo. Svi su bili uvjereni da konačno počinje normalni život, da bi je tada napala najteža bolest – tumor. Usprkos tome što je presađeni bubreg normalno radio, borbu protiv zloćudne bolesti mlada žena nije uspjela dobiti i, nažalost, prošle 2016. godine je preminula.

Nama je ispričala priču o neutješnom gubitku kćeri, ali i o važnosti doniranja organa.

U 12. godini života liječnici su dijagnosticirali bolest mokraćnog sustava koja je onemogućavala normalan rad bubrega. S godinama, unatoč liječenju, operacijama, silnim boravcima u bolnicama, bubrezi su sve slabije radili, da bi na kraju jedini spas bila transplantacija kojoj je bila podvrgnuta u travnju 2013. u zagrebačkoj bolnici Merkur.

– Nisam ni jednog trenutka dvojila, prisjeća se mama Štefanija, te sam odmah pristala dati svoj bubreg.

Uslijedilo je dugo vrijeme pretraga i priprema za zahvat, sati neizvjesnosti hoće li organ biti prihvaćen u kćerinom organizmu, hoće li sve uspjeti, neće li nešto poći po zlu.

– Samo onaj koji je to prošao zna koliko je to neizvjesnosti, straha, preispitivanja, sumnje, sreće, žalosti, veselja, sve u jednom, sve se miješalo tih dana. Samo onaj tko je to imao u obitelji zna koliko se suza prolije u tišini spavaće sobe gdje te nitko ne vidi niti ne čuje, gdje nema onih sažaljevajućih pogleda koji ubijaju više nego sama kruta stvarnost. Po danu treba biti hrabar, veseo, praviti se da je sve u redu, ne dati slabosti niti sumnjama ni na trenutak da izbiju. Misliti kako će sve biti u redu, ići iz sata u sat, živjeti iz dana u dan i u to uvjeriti i sebe i kćer i njenog supruga, biti im stup, podrška, ma kako se sve lomilo u tebi.

Transplantacija uspjela, a onda novi šok – tumor

– Nitko sretniji od nas kada je njeno tijelo prihvatilo bubreg, kada je mokraćni sustav normalno profunkcionirao i mislili smo kako su prave muke iza nas. Bodrili smo jedni druge, išli polako naprijed i tako tri godine.

Naravno lijekovi i kontrole i dalje su pratili Brankicu, no ona je sve to prihvatila kao normalno i sastavni dio postoperativnog zahvata. Osim toga, dugi bolnički razgovori s pacijentima slične dijagnoze, pripremili su je na sve pa i na eventualne komplikacije.

Onda je došla nesretna 2016. godina i šokirajuća dijagnoza – rak mokraćnog mjehura i to onaj najgore vrste. Tijelo načeto bolešću, već puno i prepuno lijekova koji su jedno liječili, a ostavljali trag na drugome, jedva je izdržalo mučne kemoterapije.

Ni gubitak kose, ni gubitak teka i težine nije njoj uspio slomiti duh i vedrinu, prisjeća se majka. I dalje je bila optimistična, uvjerena kako je to samo još jedna loša faza života, loša faza bolesti iz koje će, kao i uvijek, izaći još jača i još borbenija i uvjerenija u ozdravljenje.

No tijelo nije bilo spremno za nastavak liječenja i zračenje. Bilo je jednostavno preslabo, izmučeno, izmrcvareno, nije imalo dovoljno snage, unatoč vedrini duha. Predalo se i palo u stanje kome. Zašto baš ona, što je Bogu skrivila tako mlada, rojila su se pitanja tih dana.

– Sjedili smo uz nju cijele dane, premda se nije budila iz kome. Gledala sam u nju, onako blijedu, sitnu u ogromnom bolničkom krevetu i srce mi se kidalo od boli. Gdje sam pogriješila, što sam krivo uradila. Zašto mi Bog uzima i nju, nakon što mi je prije deset godina uzeo i muža, nizala su se pitanja u mojoj glavi. Preklinjala sam Boga, molila se, srce mi je govorilo jedno, razum drugo. Na svaki iole mali znak poboljšanja, zaboravljala sam riječi liječnika, živjela sam za taj trenutak.

Ne zna se što je bilo gore, boravak kod nje u bolnici ili pak boravak doma, kaže dalje. Po izlasku iz bolnice, trzala se na svaku zvonjavu telefona, očekujući onaj poziv od kojeg je najviše strahovala. Poziv iz bolnice koji će njoj reći da je kraj, da je više nema, da više nema njenog sunca, njene jedine kćeri koja je imala još toliko planova i želja pred sobom. Gledajući je tako u krevetu, nemoćnu, znala je kako to nije život za mladu ženu, da je bolje da se riješi svih muka, no to jednostavno nije htjela prihvatiti. Još samo jedan dan, jednu noć da bude sa mnom, molila se svim mogućim svecima.

– Kraj, došao je kraj. Napustila me, onako tiho, nesvjesna svega oko sebe, nesvjesna mene, supruga, brata. Otišla je, priča dalje brišući milijuntu i neku suzu Štefanija. Ostala je samo velika praznina iza nje, neprospavane noći, bol i suze.

Ostaje njoj jedino, kaže, radost i sjeta što je i to malo, suviše premalo vremena uživala u životu sa svojom prekrasnom kćeri, što se veselila i tugovala s njom. Ostale su lijepe slike, radosni zajednički trenuci s kojima mora nastaviti život. Ostao je i grob koji posjećuje šest mjeseci, pali svijeće i ostavlja cvijeće.

Važnost doniranja organa

Usprkos teškom gubitku Štefanija je i dalje nastavila volontirati u Udruzi dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Međimurske županije. Ističe važnost doniranja organa, jer zahvaljujući njezinom bubregu Brankica bi i dalje bila živa da je nije napala najteža bolest.

– I moja šogorica živi samo s jednim bubregom, živjela je i moja svekrva koja je nažalost danas pokojna. Zašto ne bih mogla i ja i moja kćerka!? Osim toga, radilo se o mom djetetu za koje sam bila spremna ići na kraj svijeta. Bila uvjerena da će sve dobro proći te da će konačno biti zdrava i imati još kvalitetniji život, neutješno je za kraj kazala naša sugovornica.

I zaista bi tako bilo da zla kob i sudbinu zloćudne bolesti nisu bili jači od Brankičina života.

(Vlasta Vugrinec)

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE