Čovjeku kažeš sve što misliš, kako se osjećaš, kako gledaš na situaciju koja se desila između vas. Pričaš prijateljskim tonom sa puno razumijevanja, pažnje i ljubavi, ali ta osoba nikako da to shvati. Vidi samo sebe, osjeća samo i jedino sebe, al vas nikad neće vidjeti i nikad vas neće osjetiti. U očima te osobe bit ćete lik iz priče u njezinoj glavi. Doživljavat će vas kao napadača, neprijatelja, uvijek će vas vidjeti i doživjeti kroz iskrivljenu sliku svoje percepcije u svom umu.
Imamo potrebu mijenjati sve i svakoga oko sebe i umjesto da stvari prihvatimo i dozvolimo im da budu ono što jesu mi ih razaramo i uništavamo. Ne znamo uživati u onome što imamo. Ne znamo uživati u svojoj djeci, u svojim partnerima. Stalno smo nezadovoljni i frustrirani, stalno nešto tražimo, ničim nismo zadovoljni. Svi su nam krivi za sve. Maltretiramo prvo druge, a zatim samog sebe. Stalno se vrtimo u krug tapkajući po istoj utabanoj stazi, po stopama svojih starih iskrivljenih obrazaca ponašanja, navika, stavova. Stalno se žalimo, u tome smo najbolji i na tome smo već davno maturirali. Ali ništa ne činimo da to promijenimo, ni jedan jedini korak dalje od svega nabrojenog.
Ne želimo se odreći stanja u kojem smo jer se plašimo drugačijeg, novog, možda čak i mogućnosti boljeg. A zapravo se plašimo samih sebe. Sve to govori vam da se dovoljno ne volite. Odnosno da se volite na krivi način. Igramo ulogu žrtve, gubitnika ili krvnika. Ali zašto bi morali biti bilo što od navedenog. Zašto jednostavno ne bi mogli izabrati nešto drugo, nešto drugačije od svega dosad i krenuti i bar jednom na drugu stranu, na put novom cestom, cestom kojom još nismo vozili. Što ako van vaših okvira postoji bolje, ljepše, ugodnije, vedrije? Što ako tamo s druge strane pronađemo radost, sreću, nikad viđeno unutarnje zadovoljstvo, osjećaj ispunjenosti, a ne prazninu?
Ali ne, udobnije nam je na našem starom mjestu koje se zove odmaralište u kojem jadikujemo, kritiziramo, osuđujemo, neprekidno tražimo mane i greške i gdje sve doživljavamo kao napad na nas i našu osobnost. Zašto bi uopće bilo što mijenjali u svojim životima, kad nam sve tako savršeno odgovara?
Jer da nije tako, da je obrnuto, ne bi ostali njegovati jadikovanja, prigovaranja, žaljenje, kritiziranje. Ne bi nastavili hraniti sve one stvari koje vas čine nezadovoljnima, frustriranima, ogorčenima. Prestanite hraniti sve ono što vas čini negativcem. Prestanite sa svime time i promijenite nešto. Naravno lakše je prstom pokazivati na sve ostale oko sebe i čekati na njihov prvi korak. Lakše je čekati na to da oni preuzmu odgovornost za vaše želje, potrebe, za vaše zdravlje, sreću, mir.
Dokažite i pokažite ne drugima, već samom sebi da se u vama krije velikan, heroj kakvog svijet još nije vidio i krenite u korjenite promjene svog života. Pretresite svoj život iz temelja, zaboravite na sve što ste dosad naučili i krenite iznova učiti hodati.
Učiniti nešto, promijeniti nešto u svojim malim, skromnim ali ne i nebitnim životima. Proces u kojem se isprepliće gomila odricanja, gubitaka, i emocionalnih i fizičkih, ali samo u startu. Da, najteže je napraviti taj prvi sudbonosni korak i konačno se boriti na pravi i zdravi način i izboriti se za svoje sretno mjesto pod suncem.
Možda se bojite baš toga – što bi sve mogli izgubiti na tom putu, u tom procesu transformacije, ali kao i na svakom putovanju izgubi se samo ono što vam više ne treba, izgube se određeni tereti koje smo godinama skupljali, skrivali ih i čuvali kao svoje najvrjednije blago. Izgubi se samo sve ono što nas je sputavalo, usporavalo, ranjavalo. Ne izgubi se ništa pretjerano dragocjeno, iako nam se ponekad tako može i činiti, ali mi nikad ne znamo koja je svrha tog gubitka i što se sve skriva iza tog gubitka, budite sigurni da je sve samo najbolje, al to vidimo tek kad sve prođe.
Dakle zapamtite svaki put kad krećemo iznova, transformirajući svoje živote, navike, želje, snovi, iz naših života odlazi i nestaje samo ono što nam više ne pomaže i ne služi svojoj svrsi ili je odavno izgubilo svoj smisao.
