U današnjem svijetu sveopćeg ludila i enormnih globalnih promjena, najteža bitka koju će pojedinac svakodnevno voditi je kako biti i ostati svoj. (zanemarimo na tren da su ”krize” i ”djelovanje u krizi” također konstanta. Normalno ”nenormalno stanje”)
Cijeli sustav nas od malena priprema kako da udovoljavamo zajednici, budemo društveno korisni, budemo dobri radnici, dobre majke, dobri muževi, dobri prijatelji, korisni svima i svakome na našem životnom putu. Ukoliko nismo takvi, ne vrijedimo. Jer vrijediš točno onoliko koliko možeš pružiti sustavu. Ni više ni manje.
Gdje si ti u toj priči?
To nam se jasno daje do znanja u prvom redu kroz sustav ocjenjivanja u školama, a kasnije tijekom života i kroz novčanu naknadu koju primamo za prodaju svog vremena, znanja i vještina, ali samo pod uvjetom da su one društveno korisne. Ako si dobar, vrijedan, koristan: ‘prosprerirat ćeš’, imat ćeš lijepu kuću i uređenu okućnicu, imat ćeš dobar auto, a možda i dva, imat ćeš i muža kao iz kataloga, deset dana ljetovanja na Jadranu ljeti i pet dana skijanja (koje ne podnosiš) zimi, imat ćeš urednu modernu frizuru, ofarbanu kosu u skladu sa najnovijim trenovima, haljinu za 800 kuna i cipele za 500 HRK, uređene nokte ukrašene cirkonima i bit ćeš poželjna i van svoje spavaće sobe, bez obzira što čak i u njoj ”odrađuješ posao” umjesto da uživaš.
Od najranijih godina svoga bivstvovanja krećemo u trku udovoljavanja svima oko sebe. Od prvih godina našega djetinjstva društvo kao ”najodgovorniji” vatrogasac šmrkom na nepoželjnu vatru kreće gasiti naše unutarnje želje, potrebe i naš glas. Mi se svim silama trudimo udovoljiti tuđim očekivanjima.
Problem nastaje u tome što je naša duša jako glasna kada je nezadovoljna, neispunjena i kroz niz psihosomatskih načina, ali i kroz kreaciju životnih okolnosti, pokušava doći do izražaja.
Kaže ti: ”Ti nisi tu zbog toga”. ”Što radiš, čovječe”. ”Nisam na ovo pristala kad sam došla”. ”Ovo nije moja svrha”, ”ovo nije naš put”, ”di si kreuo/la?”.
I u neko životno doba (za svakoga u individualno vrijeme), krene priča preispitivanja samoga sebe. Ja ju zovem različitim imenima ”rezime”, ”rekapitulacija”, ”inventura”, ”rad na sebi”, ”ispitivanje samoga sebe u duhovnoj policijskoj postaji”.
Popularna ”psihoznanost” (još jedna od prihvaćenih popularno-umotvornih naziva, nazvala ju je ‘kriza srednjih godina”)
Njezin je cilj razlučiti što su naša vlastita očekivanja, a što tuđa… Ona koja nam uopće ne pripadaju, nego nam ih je netko nekad u nekom trenutku života nabacio na leđa, da ih nosimo kroz život,, a mi nismo znali, htjeli ili mogli tome reći: to nije moje, to ne želim.
U toj se fazi sad nalazim. Radila sam u trgovini i znam dobro koliko je detaljna i naporna jebena inventura svih artikala koji se nalaze u jednoj prostoriji od 500-tinjak kvadrata. Kako možeš naći jedne kekse na četiri različite police pod drugim nazivom, različitog proizvođača, a čokoladu među wc-papirom, i meso staro 4 mjeseca od 60 dkg u polici sa čipsom. Znam, koliko je lako pomiješati 70 vrsta pašteta različite mase i proizvođača na jednoj polici.
I reći ću samo jednu stvar, svatko… ali svatko treba uzeti sebi dovoljno vremena da tu i tamo obavi takvu inventuru vlastitih očekivanja, postignuća, ciljeva, želja, htijenja i mogućnosti bilo prostornih ili vremenskih,…
Iznevjeriš li sebe’, pa … nemaš samopouzdanja
I reći ću vam još jednu stvar: društvo, vaša okolina, vaši najmiliji učinit će sve da ne možete provesti takvu inventuru: jer samo do jednog zaključka ćete doći.
- Čovjek koji shvati da je iznevjerio samog sebe… Znači samo jedno: on nema samopouzdanja. Reče mi umirovljeni psiholog dr.sci. Branko Škrtić, s kojim sam se konzultirala radeći na ovoj kolumni.
Što je samopouzdanje. Pouzdanje u sebe! Vjera u sebe. Uzdanje, acije u skladu s tim ”vjera” u sebe! Snaga da se poduzmu akcije s tim povjerenjem u sebe, ma kakogod okolina reagirala. Jer taj utjecaj ne spada u domenu našeg djelovanja u okolinu.
Pitala sam ga da li to znači da možemo krenuti suprotnim smjerom: slušajući samoga sebe i usmjerenom, promišljenom akcijom kroz lagane korake ispunjavajući vlastita očekivanja koja imamo od samoga sebe (a kada smo sigurni da su ona ”naša”, a ne ”tuđa”), možemo nanovo graditi vlastito samopouzdanje, odgovor je bio: Uvijek treba živjeti u skladu sa sobom. Drugi su nebitni.
Ako postanete ”SEBI BITNI, DRUGIMA STE AUTOMATSKI PRIJETNJA”.
Čujete li to: Drugi su nebitni. Živiš jedan život, ženo, muškarče, ti …osobo koja ovo čitaš: Drugi su nebitni! Samo ti si važan. Raširi svoja krila! Dopusti si taj skok, let, trk… što god ti je potrebno.
Na vrlo sličan način, možda malo dublji i specifičniji, odgovorio mi je moj učitelj šamanizma Ševko Bajić:
- Mi imamo potrebu da nas drugi: vide, čuju, prihvate. Iz toga može proizaći cijeli niz ”malformacija” (moj izraz, ne njegov) koje se manifestiraju na način da kroz razne psihološko duhovno, materijalne mehanizme skrećemo pažnju na sebe, razvijemo mehanizme krivnje, radimo vrlo aktivno i posvećeno na ”akcijama” samosabotaže”.
Iz šamanske perspektive gledanja na čovjeka kao na ‘duhovno-materijalno’ biće svi su ti uočeni mehanizmi prilika za ”rad na samome sebi”. Za osvještavanje. Jer samo ukoliko ”osvijestimo” nešto na tome možemo i raditi.
Iz šamanskog poimanja gledanja na personu i njegovu ulogu u svijetu ova tema je nespresušni izvor tema jer upravo u njoj smo dotakli bit: dolazimo do univerzalnog, tisućljećima starog ”sukoba” nas i svijeta kojeg smo dio: želimo da nas prihvate, a da pri tome ne pregazimo samoga sebe.
Ipak, gubimo dio sebe. Svakodnevno. Gubimo komadić po komadić vlastite duše. A ukoliko ih želimo vratiti u našu veličanstvenu cjelinu, prvi korak može biti jedna od radionica pronalaska i integracije za što svatko tko želi raditi na tome ima priliku na šamanskoj radionici već 21./22. svibnja sa mojim šamasnkim Učiteljem Ševkom Bajićem koji u tu svrhu dolazi u Varaždin. Nakon što sam prošla vlastiti ‘soul retrieval’ put svakome tko je imalo u dilemi gdje je, što je, gdje je njegov glas, i nije siguran čuje li ga: sigurna sam da će u ova dva dana radionice otkriti sve to treba znati o sebi i svojoj svrsi. Cilj radionice jest otkiriti vlastiti put, gdje ste izgubili dijelove vlastite duše, što vaš čini duboko nezadovoljnima vlastitim životnim putem, kako te dijelove okupiti i kako djelovati u skladu” sa sobom”. Za sudjelovanje u skorašnjoj radionici javiti se možete na tel. 0989544253, ili na mail adresu: [email protected]
Želimo biti prihvaćeni takvi kakvi jesmo. Sa svim svojim ”društveno nekorisnim” željama, ciljevima, svrhama… jer imamo potrenu viknuti svijetu: Hej! Ovo sam ja! I ovo ti mogu dati od sebe!
Zamislite koliko bi svijet bilo divno ispunjeno mjesto u kojemu bi svatko slušao svoj unutarnji glas, svoje unutarnje vodstvo lišeno ”izvanjskih očekivanja” i u kojem bi svatko mogao reći: Hej, pleme!, ovo sam ja i ovo ti mogu dati od sebe! Ne želim ti nuditi ono što ti treba, a što ne stanuje u meni. Možeš li ovo što nudim iskoristiti u svoju korist?
Sigurna sam da možeš. Ako služi meni, služi i tebi!
Antonija Zbiljski
){kind=link}