6.7 C
Čakovec
Utorak, 19 ožujka, 2024

Rastu li nam djeca pod staklenim zvonom zbog epidemije popustljivog odgoja

Postavlja se pitanje gdje je granica roditeljske zaštite i brige za samostalno i odgovorno dijete, a gdje takva briga prerasta u prezaštićeni odgoj, takozvani, odgoj pod staklenim zvonom. Danas, u 21. stoljeću, sve više imamo situacije u kojima razvojno uredni četverogodišnjaci nose pelene, djeca jedu samo ako ih roditelji ganjaju oko stola sa žlicom, uče samo ako roditelji sjede uz njih i umjesto njih čitaju lektiru, roditelji za djecom pospremaju razbacanu odjeću i igračke i k tome se boje postavljati im zahtjeve da ih ne razljute ili povrijede. Tada, ti isti roditelji očekuju preko noći da tako odgojena djeca budu odgovorni i samostalni ljudi. Je li moguće nakon popustljivog odgoja očekivati zrele i samostalne ljude?

Odgovore na ta pitanja potražili smo kod Eleonore Glavina, stručnog suradnika, psihologa savjetnika u Dječjem vrtiću Cipelica, koja nam je otkrila puno zabluda današnjih roditelja.

Današnjim roditeljima je teže odgajati djecu

– Današnjim roditeljima je puno zahtjevnije odgajati djecu nego prijašnjim generacijama jer djeca više ne odrastaju u višegeneracijskim obiteljima. Nema baka i djedova u istoj obitelji ili kući niti mogućnosti prenošenja generacijskog znanja o odgoju djece, bez obzira na to bi li ono danas bilo primjenjivo. Kako nema prirodnog prenošenja informacija, roditelji odgovore traže na internetu, društvenim mrežama, gdje se nude instant rješenja koja nisu primjenjiva za svako dijete. Tako se djeci daju odgovornosti za koje ona nisu spremna ni zrela. Djeca nisu dovoljno zrela da bi znala svoje potrebe, već je to odgovornost roditelja.

Djeca trebaju granice

Roditelji se danas često ustručavaju postaviti pred djecu zahtjeve i granice jer se boje da će dijete naljutiti i povrijediti.

– To je potpuno krivo jer se dijete smije naljutiti, samo ga odrasli moraju usmjeravati kako će tu pokazati ljutnju, kao na primjer braniti djeci da u ljutnji udare drugog ili se neprihvatljivo ponašaju. Roditelji pogrešno shvaćaju da ako djetetu nešto zabrana da će isto pokvariti dobre odnose s njima. Tako se događa da dozvole djetetu da nosi pelene do 4. godine. Nisu ga odviknuli u dobi od 2 do 2,5 godine da ga ne razljute! Time su, ne znajući, preskočili jednu fazu u njegovu razvoju. Da ga ne razljute kupe mu igračku koju želi, umjesto da razmišljaju koja potreba stoji iza te igračke. Dijete ne mora dobiti igračku koju želi i koja jako puno košta, ali iza toga postoji potreba za igrom. Roditelj mu mora osigurati vrijeme i prostor za igru, ali ne baš tu igračku. Najviše miješaju što su želje, a što potrebe djeteta i boje se ljutnje djeteta kao da su u partnerskom odnosu s djetetom. Roditelji i djeca nisu prijatelji. Današnji roditelji se boje da ako naljute dijete da će se pokvariti odnosi između njih i djeteta pa mu ispune želju samo da se prestane ljutiti, plakati i bacati po podu. Time počinje put u začarani krug u kojem dijete nauči da sve može dobiti i postići ako se ljuti i dovoljno glasno plače.

Danas roditelji pate od pogrešnog osjećaja da dijete mora biti stalno sretno i nasmiješeno, a ako nisu da su onda oni loši roditelji. Zbog toga smo suočeni s epidemijom popustljivog odgoja. Roditelji se naprosto boje da ako dijete stalno nije sretno da nisu dovoljno uspješni kao roditelji.

Mora se znati i samo utješiti

Dijete se mora utješiti ako je ljuto i razočarano te naučiti da se samo zabavi ako mu je dosadno. Pogrešno je stalno umjesto njega tražiti izvanjske poticaje da mu ne bude dosadno.

– Neki roditelji u tom zaokupljanju djeteta odlaze u drugu krajnost vodeći ih na brojne aktivnosti da im vrijeme bude ispunjeno. No to nije dobra priprema za  pravi život. Bolji put za njegovo odgovorno i samostalno sazrijevanje je zajednički rad s djetetom, uobičajene svakodnevne aktivnosti od spremanja stana, pripremanja hrane, zajedničkog odlaska u kupovinu do zajedničkih šetnji i izleta i pri tome o svemu što se vidi i događa razgovarati s djetetom, objašnjavati mu i dopustiti da sudjeluje u tim aktivnostim makar pri tome bilo puno sporije i nespretnije. Djeca žele surađivati. Morate mu dati do znanja da ga doživljavate, kaže psihologinja Eleonora Glavina.

Sjetimo se koliko puta smo radi svoje komocije, da bi bili brži, dijete obuvali, oblačili, govorili nemoj to, to još nije za tebe i odbijati da nam pomaže. Koliko puta smo mu time poslali krivu poruku i učinili nesamostalnijim i nesposobnijim za ono što je bilo sposobno i spremno. Već sutra, kad je dijete odraslo, se ljutimo što ništa ne radi samo, što nije dovoljno samostalno i odgovorno, već gotovan koji očekuje da sve radite umjesto njega. Pa zar ga pretjerano štiteći nismo sami tako odgojili?

Male Dance od samog početka uče za samostalan život

Maleni Danci se od samog početka obrazovanja pripremaju za život. Djevojčice i dječaci uče kuhati, šivati, peglati, bušiti, piliti, izrađivati svakodnevne predmete i raditi poslove koji su neophodni u svakodnevnom životu, u prostorima koji su opremljeni alatima i materijalima u toj mjeri da kraj učionica imaju skladišta, pa iz škole nakon devetog razreda izlaze kao zreli ljudi, sposobni za samostalan život. Danci su po svim istraživanjima sretan narod koji rano uči biti samostalan i spreman za život, dok mi u obitelji, a ni školi u toj mjeri ne potičemo samostalnost i spremnost za samostalan život, već uvijek očekujemo pomoć sa strane.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE