Afričke žabe, glavica luka te mokrenje na pšenicu sredstva su kojima se nekada otkrivala trudnoća

Foto: shutterstock

Jeste li znali da metoda otkrivanja trudnoće koja potječe iz drevnog Egipta i danas ima preciznost od 70%? A kako smo pomoću afričkih žaba desetljećima otkrivali je li žena trudna te kakve veze s trudnoćom ima glavica luka, doznajte u tekstu.

Današnje žene imaju privilegij da iz privatnosti svog doma i u samo nekoliko sekundi dobiju odgovor na vrlo važno pitanje, ono o trudnoći. No u prošlosti je to bilo malo kompliciranije i dugo je najsigurnija metoda bila jednostavno čekati da naraste trbuh. Do pojave štapića kakve poznajemo danas prešli smo dug put raznih analiza urina, piše 24sata.hr

Mokrenje na pšenicu i ječam

Jedna od najstarijih poznatih metoda otkrivanja trudnoće datira iz vremena drevnog Egipta, oko 1350. godine prije Krista. Tad su ženama savjetovali da se pomokre po sjemenu pšenice i ječma više puta tijekom nekoliko dana. Ako bi najprije proklijalo sjeme pšenice, to je bio znak da žena nosi djevojčicu, a ako bi prvo proklijalo sjeme ječma, to je bio znak da nosi dječaka. Ako nijedno sjeme nije proklijalo, znači da žena nije trudna. Možda zvuči suludo, ali ova je metoda zapravo funkcionirala s točnošću od 70%, što su potvrdili znanstvenici 1963. godine. Pretpostavka je da su povišene razine estrogena u mokraći poticale nicanje sjemena.

Test s lukom

Egipćani se mogu pohvaliti time kako je test sa pšenicom i ječmom zapravo imao smisla, ali anatomija tijela očito im nije bila jača strana. Naime, Egipćani, ali i stari Grci, smatrali su da žena može otkriti je li trudna ako u vaginu tijekom noći stavi glavicu luka. Ako bi joj se ujutro zadah osjetio po luku, to je bio znak da nije trudna jer su smatrali da bi u slučaju trudnoće plod u maternici blokirao dolazak mirisa do usta. Ne moramo ni napominjati da ovakva ideja o “zračnom tunelu” koji prenosi mirise kroz tijelo nije točna.

Promatranje promjena na očima

Francuski liječnik Jacques Guillemeau, koji je bio poznat po svom doprinosu u područjima opstetricije, oftalmologije i pedijatrije, u 16. stoljeću predstavio je teoriju prema kojoj se trudnoća može prepoznati po očima žene. Tvrdio je da ženine oči u drugome mjesecu trudnoće postanu duboko usađene s malim zjenicama, spuštenim kapcima i natečenim malim venama u kutu očiju. Iako ova metoda nije pouzdana, Guillemeau je bio na dobrom tragu jer danas znamo da trudnoća može utjecati na oči, odnosno vid, pa se trudnicama savjetuje da ne kupuju nove naočale ili leće tijekom trudnoće. 

Kako su žabe spasile miševe i zečeve

U 20. stoljeću počinje otkrivanje hormona, što je koštalo života mnoge zečeve, miševe i štakore. Ranih 20-ih godina prošlog stoljeća dva njemačka znanstvenika, Selmar Aschheim i Bernhard Zondek, otkrili su da u mokraći trudne žene postoji specifičan hormon koji je povezan s razvojem jajnika. Danas znamo da je to hCG ili humani korionski gonadotropin. Do otkrića su došli nakon što su u spolno nezrele zečeve i miševe ubrizgali mokraću trudne žene, zbog čega su na jajnicima životinja nastale mase.

Međutim, da bi ustanovili takvu promjenu na jajnicima životinje, morala je biti ubijena. Taj test nazvan je A-Z, po prezimenima znanstvenika, a do 1935. u svom laboratoriju izvodili su i do 6000 takvih testova godišnje.

Život mnogim zečevima, miševima i štakorima uskoro je spasilo otkriće britanskog zoologa Lancelota Hogbena, koji se 1927. godine preselio u Južnu Afriku, gdje je svoje istraživanje o hormonima nastavio na afričkim kandžastim žabama (Xenopus). 

Tako je slučajno došao do otkrića da će žaba u koju je ubrizgan urin trudne žene izleći jaja, a rezultati pokazuju da je od 150 žaba njih samo tri “promašilo” trudnoću. Godine 1937. Hogben se vratio u Veliku Britaniju i sa sobom ponio 1500 afričkih žaba, koje su poremetile tamošnju ravnotežu ekosustava zbog toga što ih se inače može pronaći samo u Africi.

Ostavi komentar