Zašto zatvaramo oči pred očitim problemima?

Jesmo li kao društvo zaista dotaknuli dno? Pitanje o kojemu je ovih posljednjih dana vjerojatno razmišljao svaki Hrvat koji imalo prati aktualnosti u državi.

Najprije požar koji je usmrtio šestero korisnika Obiteljskog doma u Andraševcu u Zagorju, a potom krvavi pohod mladića Filipa Zavadlava u Splitu gdje je život izgubilo troje muškaraca. U jednom danu umrlo je šestero ljudi. Čija je to krivnja, države, institucija ili društva u cjelini? Ili svih zajedno? Hoćemo li se u budućnosti pomaknuti s točke i učiniti išta za naše bolje sutra? Jesu li nas ovi događaji dovoljno protresli, ošamarili?

Poznavajući našu državu, ako se to dogoditi, to će biti puževim koracima. Da smo “normalna” država padale bi ostavke u resorima zaduženim za tu problematiku, ali kod nas svatko pere ruke, kao da se to nas uopće ne tiče. Izabrali smo vlast  da nam rješavaju probleme, ali izgleda da više problema oni sami stvaraju. Ljudi su krenuli svoje probleme rješavati na svoj način jer drugog izlaza u tom trenutku nisu vidjeli, kao što je to bio slučaj u Splitu.

Koliko smo blizu tog samog dna mogli smo vidjeti i preko društvenih mreža dan nakon što se u Splitu dogodilo trostruko ubojstvo. Počeli su se okupljati fanovi Filipa Zavadlava te su ubojicu proglasili svojevrsnim herojem pokazajući tako da se moralna ljestvica na veliko spustila. Ubojstvo je ubojstvo, bez obzira na to iz kojih razloga se dogodilo. Za ubojstvo ništa ne može biti opravdanje. Sad su odjedanput svi velika srca i skupljaju se donacije za odvjetnika koji će braniti ubojicu. Gdje ste svi vi bili ranije? Netko od prijatelja, rodbine, najmodavca, poslodavca, a ponajviše institucija, morao je vidjeti da u tom cijelom slučaju nešto valja. Morali smo, ali smo ponovno zatvorili oči.

Ostavi komentar