Da li je 67 doista previše? A da li je nekome možda i 60 previše? U idealnoj situaciji odlazak u mirovinu ne bi trebao biti definiran s godinama starosti radnika, djelatnika, zaposlenika, poduzetnika, bilo koga, nego s njegovim ukupnim radnim stažem i novcem i financijskim sredstvima s kojima raspolaže. Bez obzira da li je država ta koja za tu osobu prikuplja novac za njegove umirovljeničke dane ili pak bi to osoba radila sama (u slučaju kada bismo imali privatiziran mirovinski sustav), svi bismo u svakom trenutku svojeg radnog vijeka trebali imati točan podatak koliko je ukupno novaca uplaćeno u naš mirovinski fond i s koliko novaca raspolažemo te kolika će nam biti mirovina i to ona bez ikakvih privilegija, završili mi svoj radni vijek sa 60, 65 ili čak 70 godina života.
Iako su namjere sindikata dobre, referendumska akcija za odlazak u mirovinu sa 65 umjesto 67 godina života neće u bitnome promijeniti stanje hrvatskih umirovljenika te djelomično podsjeća na onu koja je bila organizirana prije nekoliko godina, a koja je bila vezana za pitanje definicije braka u Ustavu. Puno energije i velik broj entuzijasta koji su se svim snagama borili za određene stavove, smatrajući da zagovaraju vrijednosti koje su od krucijalne važnosti za cijeli narod. Nekoliko godina kasnije pak, naša država jednako propada, čak i brže i vidljivije nego što je to bilo onda, budući da ne samo da formalni brak kao zajednica muškarca i žene više nije toliko bitna jer se građani odlučuju i na izvanbračne zajednice, već mnoge obitelji trajno iseljavaju iz države u potrazi za sretnijim okruženjem u kojemu će njihova djeca, obitelj, pa prema tome i sam brak funkcionirati bolje budući da će svi biti sretniji i zadovoljniji.
Što se tiče mirovina, poslodavci su pak ovih dana, potpuno svjesni koliko je neučinkovit i skup naš mirovinski sustav, i budući da upravo oni za svoje radnike uplaćuju doprinos za mirovinsko osiguranje radnika prema državi, dali dobar opis problema našeg mirovinskog sustava. Naime, ukazali su na činjenicu da je tek 20 posto hrvatskih umirovljenika steklo mirovinu pravom punog radnog staža ili starosne dobi, što znači da je samo 20 posto umirovljenika uplaćivalo puni iznos mirovinskih doprinosa iz svojih plaća za starosnu mirovinu.
Mirovine u Hrvatskoj jesu male, ali ako se pogleda koliko prosječni umirovljenik dobije novaca dok je u mirovini, dolazimo do velikog iznosa novca i to ne jer su mirovine velike, nego zbog toga što u prosjeku radni vijek hrvatskih umirovljenika iznosi samo 30 godina. Među našim umirovljenicima tako ima mnogo onih koji su prijevremeno i pod posebnim uvjetima, dokupima ili privilegijama stekli pravo na pune mirovine, zbog čega danas trpe oni koji su doista odradili svoj puni radni vijek i koji danas imaju ispodprosječne mirovine.
Prema tome je vidljivo da je u našem mirovinskom sustavu kaos u čemu se više ne zna ne samo tko je i pod kakvim uvjetima stekao mirovinu nego da li je uopće taj iznos mirovine doista i zaslužio tijekom svog radnog vijeka. Osnova problema su dakle ne oni koji rade do 60. godine života (a možda su počeli raditi već s 20 godina starosti pa imaju čak 40 godina radnog staža), niti oni koji rade do 63. ili 65. godine života, nego oni koji su otišli u mirovinu s 50 godina života ili čak i prije, a imaju iznadprosječne mirovine. Stoga je očito da se zapravo s glavnim problemom našeg mirovinskog sustava nitko ne bavi na pravi način: niti trenutna, a niti bilo koja prošla vlast, vjerojatno zbog činjenice da bi se zadiranjem u bilo čija prava gubio dio postojećeg biračkog tijela.
Za zaštitu svih radnika kojima je doista 67 previše, nadajmo se da će referendum uspjeti. Oni koji će željeti raditi i nakon 65. godine života, ionako će naći način da rade i dalje, pa kroz to stvaraju vrijednost i za sebe i za društvo. No, s obzirom na to da su sve vlade do sada pokazale da nemaju sluha za mišljenje građana, sukob poslodavaca i sindikata u ovom trenutku je najmanje potreban. Jer, kada se dva svađaju, korist ima treći, a to je upravo Vlada koja ionako očito ne sluša niti jedne niti druge. Je li možda došlo vrijeme da sindikati i poslodavci sjednu za stol i nađu zajednički cilj koji će tada nametnuti vladi kao rješenje problema?
