Zašto se ne smijemo veseliti povećanju minimalca?

Početkom iduće godine ponovno raste minimalna plaća koja će od siječnja (plaća koja se isplaćuje od veljače) iznositi bruto 4.062,51 kuna ili neto 3.250 kuna. Naspram sadašnje minimalne bruto plaće od 3.750 kuna ili neto 3.000 kuna, dio radnika koji primaju minimalnu plaću se veseli povećanju plaće od 250 kuna, a koje će uslijediti početkom iduće godine.

No, veselje nad prisilnom odredbom vlasti zbog koje poslodavac mora povećati plaću tim radnicima je proturječno svemu što bi trebalo opisivati rad u privatnom sektoru, a prvenstveno zakonima tržištima gdje bi radnik trebao biti plaćen u skladu s potražnjom za radnicima i potražnjom za robama i uslugama na tržištu.

O čemu se konkretno radi? U Hrvatskoj trenutno vlada manjak radne snage pa radnici sami mogu naći bolji posao na tržištu rada. Čemu onda vapiti za nešto malo većim minimalcem? Istina, možda neće raditi posao koji žele raditi, ali će imati veću plaću. Trenutno je dakle takva situacija da poslodavci ne mogu samo tako zloupotrebljavati radnike budući da će im radnici otići k boljem poslodavcu. U poslu koji rade tržište očito ne omogućuje veće plaće, pa poslodavac isplaćuje plaću kakvu može. S druge strane, povećanjem minimalca se s tržišta izbacuje poslodavce koji ne mogu isplaćivati veću plaću, jer još uvijek nisu dovoljno jaki da bi svoje usluge ili robu prodavali s većim cijenama i maržama.

Nadalje, to realno znači da će možda zbog povećanja minimalca dio ljudi ostati bez posla budući da će neki poslodavci propasti ili otpuštati dio ljudi. Pri ovome posebno treba spomenuti da na ovakve činjenice dio građana reagira s komentarom da „onaj poslodavac koji ne može isplaćivati neku normalnu plaću nema što uopće raditi i postojati, pa neka onda i propadne”, što je katastrofalno razmišljanje. Među svima nama postoje i više i manje uspješni, postoje i početnici i oni s dugim stažem i mnogim znanjima i oni koji se tek uče svojem poslu. Jer, kada bismo svi bili savršeni, gdje bi nam bio kraj u našoj sveukupnoj uspješnosti?

Kao primjer možemo zamisliti neki omiljeni mali lokalni kafić u koji mještani vole odlaziti zbog vlastite navike i gušta, u kojem i konobari rade za minimalac budući da nemaju učestalo veliki promet gostiju. Tih nekoliko zaposlenika u tom malom lokalnom kafiću zaradi taman za svoju malu plaću i za održavanje samog lokala u pogonu. Ovakva situacija trenutno paše svima: i poslodavcu i radnicima koji pristaju određeno vrijeme raditi za manju plaću i mještanima koji se vole okupljati u lokalnom kafiću. Ako će država neprestano novim prisilnim propisima povećavati namete poslodavcima, pa tako i minimalnu plaću, zar se neće taj mali seoski lokal na kraju i zatvoriti?

Uvođenjem i neprestanim prisilnim povećanjem minimalca tjeraju se s tržišta oni koji su određeno vrijeme spremni raditi za izuzetno malu plaću zbog nekih drugih benefita ili mogućnosti koje time dobivaju. No, najgore od svega je što je s idejom minimalca stvorena iluzija da je državni aparat koji odlučuje o minimalnoj plaći određeni „patron” koji upravlja sa svime što uopće nekako gospodarski egzistira u ovoj državi, dok se realno radi o umjetno i politički stvorenom monstrumu koji iz dana u dan sve više proždire privatni sektor. U ovakvoj priči o povećanju minimalca dobrobit jedino kratkoročno ide državi koja će dobiti i veću uplatu doprinosa na ime povećanja minimalca, no dugoročno gubi potencijalno vrlo uspješne poslovne subjekte.

Ostavi komentar