Mnogima su ovih dana osim političara već puni uši i raznih političkih analitičara i očito promašenih političkih prognoza. Pa eto ako nekome možda nije jasno zašto se dogodio debakl SDP-a, ali da ne ispadne kako je lako biti general poslije bitke, moram ponoviti što sam napisao još pred četiri godine, dio uredničkog osvrta iz Međimurskih novina, iz travnja 2016. godine kojeg sam nazvao: Ima li nade za socijaldemokraciju u Hrvatskoj?
“Socijaldemokracija i socijaldemokratske stranke doživljavaju veliku krizu u većini europskih zemalja. Iznimka nije ni naša Hrvatska, u kojoj je SDP izgubio tri uzastopne izborne utrke: za EU parlament, za predsjednika RH i na kraju najbolniji poraz – na parlamentarnim izborima.
Zašto je SDP izgubio sve ove izbore, zašto su socijalisti sve manje popularni u Europi, dok istovremeno jačaju konzervativne stranke i krajnja desnica? Prvenstveno zbog toga jer su izgubili ono osnovno – ljevičarski identitet. Sve su se oni proteklih godina približili tzv. trećem putu i bili nešto između lijevih i desnih. Socijaldemokratske stranke postale su previše liberalne, koje su predvodili Anthony Blair ili Gerhard Schroder, a koji su očito bili i ostali velika inspiracija Zoranu Milanoviću.
Kako Hrvatska ipak kasni za europskim i svjetskim političkim trendovima, tako je i Milanović 2011. zajahao taj tzv. treći put koji kod nas tada još uvijek nije bio potrošen, za razliku od većine drugih zemalja, osim u discipliniranoj Njemačkoj u kojoj već dulje vrijeme vlada velika CDU – SPD koalicija.
Umjesto da pridobije za sebe radnike u privatnom sektoru, obespravljene građane poput blokiranih, SDP-ova Vlada nije odustajala praktički do kraja mandata 2015. godine od “trećeg puta”. Nikad se nije solidarizirala s onima kojima se “ideološki” morala, već se za ostanak na vlasti, kako u vlastitim redovima, tako i izvan njih, pokušala osloniti na srednji i viši sloj građana koji je uglavnom vezan za državne jasle.
I tu bi odmah bio Milanovićev politički kraj i krah, da je SDP u svojim redovima sve ove godine uspio iznjedriti karizmatičnog lidera lijevog kova. Takvog nemaju ne samo zbog Zorana Milanovića, ali tomu bi barem trebali početi težiti. U suprotnom će glavnu riječ i dalje voditi oportunisti u njihovim redovima (ovo vrijedi i dan-danas op.a.). Oni govore da u SDP-u i Hrvatskoj iz raznoraznih uglavnom neraščišćenih povijesnih razloga još nije sazrelo vrijeme za modernog i karizmatičnog ljevičara poput Jeremyja Corbaina koji je bio na čelu Laburista u “naj kapitalističkoj” zemlji Velikoj Britaniji ili pak “socijalista” među Demokratima Bernie Sandersa u “najanti socijalističkoj” zemlji na svijetu kao što je SAD. SDP-u je potreban istinski zaokret ulijevo kako bi zajahao val u kojem hrvatski građani očekuju da se barem na ljevici politički klijentelizam zamijeni vjerodostojnošću i radom za opće dobro” (kraj citata dijela teksta iz 2016. godine).
“Nisu me nikaj poslušali”, nisu ništa naučili iz tadašnjih poraza i nastavili su po svom (dobar rezultat na EU izborima i pobjeda Milanovića na predsjedničkim izborima bili su ‘labuđi pjev). Bit će im još gore ako budu predsjednika tražili među onima koji se spominju: Grbin, Hajdaš Dončić ili netko njihovog kova. To isto vrijedi i za međimurski SDP i za njihove u svakom smislu podkapacitirane stranačke redove.
Možemo i druge stranke ljevice postali su im ozbiljna politička konkurencija, samo zato jer su počeli djelovati onako kao što sam napisao u komentaru pred četiri godine.
Što će se dogoditi sa SDP-om? Kako kaže po mom mišljenju jedan od rijetkih pravih kandidata za upražnjeno Bernardićevom mjesto gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević: “SDP mora biti demokratska ljevica, a ne stranka lijevog centra”. I to živjeti, jer u suprotnom nema im spasa.
