15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Zašto Hrvatska ne privlači više stranih ulagača?

Iako bismo htjeli uspjeti, ne polazi nam za rukom. Po razvijenosti kaskamo barem 25 godina za Austrijom i Njemačkom, reforme provodimo sporo ili gotovo nikako, pa tako jedan porez spustimo, a dva druga dignemo, administrativna opterećenja smanjimo, ali izmislimo nova, najavimo reorganizaciju rada u javnom sektoru, ali njihove hijerarhijske strukture samo zakompliciramo. Pri čemu vodeće političke stranke redovito izbore dobivaju na uvjeravanju građana da će smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru, nakon čega upravo oni koji osvoje vlast tek i povećaju broj zaposlenih. Korupcija, nepotizam i pogodovanje su nam zajednički nazivnik upravo zbog osoba koje biramo da upravljaju javnim sustavima. Jesmo li, dakle, uopće sposobni napredovati? Premijer, kojeg god da smo imali, lijevog ili desnog, uvijek bi kao iz rukava izvukao neke tri pozitivne brojke i zamagljivao nam pogled u istinu te nas uvjeravao da postajemo sve poželjnija zemlja za strane investicije, hvaleći se poreznim rasterećenjima i smanjivanjima administrativnih barijera. No, investitora i dalje nema. Što ne valja? Laže li netko nama ili mi lažemo sami sebi? Zbog čega strani investitore ne žele doći ulagati u Hrvatsku?

Zbog toga što se promjene kod nas događaju presporo, nepovezano i s nedovoljnim opsegom. Ono što se danas mijenja i uređuje kod nas, u drugim državama postoji već nekoliko desetljeća. Kod nas se istovremeno rade reorganizacije jednih poslova, ali se drugi kompliciraju. Povećava se broj propisa, a umjesto da se samo uredi postojeći sustav, stvara se nova šuma birokracije koja pak nije spremna elektroničkim putem rješavati administraciju, već ona mora biti i u tiskanom obliku. I dok porezna presija gazi upravo one najizloženije tržištu i one koji sami stvaraju novu vrijednost, oni koji posluju s političkim moćnicima putem utjecaja na javne i državne strukture, imaju od takve presije neprobojnu zaštitu. S druge strane, ti koji su pod zaštitom države, uvijek pokušavaju sabotirati sve koji bi im mogli biti konkurencija u privatnom sektoru, a to strani investitori izuzetno dobro znaju.

U obrazovanje smo nedavno počeli više ulagati, ali je li to dovoljno? Jesu li učitelji zadovoljni? Jesu li djeci omogućena doista nova znanja, novi način rada i nove učionice i škole? Jesmo li maknuli korupciju iz visokoškolskih ustanova i ustanovili stroge procese učenja i polaganja ispita kakvo na primjer ima američko školstvo u kojemu se zbog prepisivanja ispita pada godina? Jesmo li omogućili da nam djeca budu primjereno naučena da obavljaju poslove kakvo zahtjeva strano razvijeno tržište? Budući da se ovih dana političari vole nabacivati s idejama da bi u Hrvatsku došla jedna velika autoindustrija, jesu li se zapitali, prije nego su nam počeli nabacivati takve „lovačke priče”, da li imamo dovoljno kvalificirane radne snage koja može kod nas raditi u takvoj industriji? Jesmo li našu djecu pripremali za rad s visokim tehnologijama?

Čini se da bismo željeli biti ono što nismo – dio tržišne ekonomije, ali nismo spremni maknuti se od beneficija koje su nastale u doba socijalizma. A jedno s drugim nije moguće kombinirati u ovako još uvijek ekonomski nerazvijenoj državi. Za reforme koje se provode vlast ne traži mišljenje samih poduzetnika na koje one direktno utječu. Izbjegavanje liberalizacije tržišta rada i strogi propisi u radnom zakonodavstvu također ne pridonose uopće mogućnostima da se lakše okrenemo prema razvijenijem svijetu i ponudimo im nešto novo. Javni sektor i njihovi sindikati putem utjecaja na donošenje pravila i zakona zarobljavaju novac privatnom sektoru koji jedini može privući zdrave strane investicije. Na sve to, većina građana šuti, čuvajući i zadržavajući svoje postojeće pozicije.

Problem je u našem mentalitetu u kojem postoji duboko ukorijenjena slika poduzetnika kao osobe kao potkrada državu i sebi zgrće bogatstvo. Možemo li se mijenjati? Jesmo li sposobni izaći iz zone komfora i shvatiti da s jačim naporima i odricanjima možemo krenuti s bržim razvojem te početi smanjivati onih 25 godina zaostajanja ekonomskog napretka prema ostalim zemljama? Sve zajedno, mijenjati se možemo, ali je prije toga potrebno definirati zajedničke ciljeve cijelog društva te se tada usmjeriti isključivo na njihovo ostvarenje. Imamo li, dakle, neki ostvariv nacionalni plan za razvoj?

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE