Više nije rijetkost da kompanije traže talente među studentima, kako bi se domogle onih najboljih. To je toliko uobičajeno da se više i ne osvrćemo na takve aktivnosti.
S druge strane, znamo da se talentirani pojedinci veoma rano pronalaze ili otkrivaju u sportu pa se prate i pioniri te u umjetničkim djelatnostima, glazbi, plesu, baletu, slikarstvu i slično.
Pitanje na koje za sada nema odgovora je zbog čega se talenti u više ljudskih djelatnosti otkrivaju veoma rano, no niti izdaleka svi koji imaju potencijala. Osim tamo gdje je to najvažnije, u znanosti.
Nemamo sustav za otkrivanje mladih talentiranih ljudi najvažnijih za razvoj društva u budućnosti, jer oni mogu povećati društvenu produktivnost, a to su budući istraživači i znanstvenici.
Sadašnji društveni mehanizam odavno je poznat kao čin-učinak sklop. Riječ je dakako o projektima, čitaj novcima koji se odobravaju ili ne, obzirom na ostvarenje cilja koji je postao sveto pismo birokracije. Problem je u tome što ogromna većina potencijalnih projekata, odnosno ideja propada zbog toga jer su nepoznati. Znanstveno otkriće ili inovacija se ne može predvidjeti unaprijed, to je uvijek stvar slučaja.
Lijek protiv raka ili nekog virusa naći će se tek nakon bezbroj neuspješnih pokušaja koji se naprosto moraju dogoditi ili nakon „pogrešaka“ kao kad je otkriven prvi antibiotik.
Vođe Europske unije, ali i naše Vlade godinama se ponašaju na način primitivnih socijalističkih materijalista. Prihvaća se jedino čin-učinak sklop kroz projekte s obveznim ostvarenjem cilja kao svoje zakonitosti, kao da je najvažnije graditi željeznice ili mostove, a ne ljude istraživače.
Zaboravilo se na sustav ranog otkrivanja znanstvenih talenata već u mladoj dobi na svim razinama, kao što to rade nogometaši ili umjetnici, kao njihovo usmjeravanje i razvoj tamo gdje će biti društveno najproduktivniji. Školska natjecanja samo su pokazatelj da talenata imamo, ali nažalost ne mnogo više od toga.
