Koliko je zapravo socijalistički duh u kojem je država gospodar “života i smrti” prisutan u našem društvu najbolje se vidi posljednjih dana otkako je najavljen dolazak 22 milijarde eura, kao i u slučaju obnove nekretnina prvenstveno u centru Zagreba čije su vrijednosti prije potresa bile nekoliko puta veće od stanova u provinciji.
Osim nove stranke Fokus, nema gotovo nijedne druge, a sad smo dobili u Sabor i one krajnje lijeve i krajnje desne koji u “podjeli novca” ne razmišljaju “socijalistički” i daju poruke da je država i lokalna samouprava jedina ta koja i dalje šakom i kapom dijeli novac, će spašavati radna mjesta privatnim tvrtkama ili obnavljati privatne stanove.
Odmah da budemo jasni. Jedno je solidarnost, a drugo je kad se nečija nekretnina koja vrijedi 2-3000 eura obnavlja iz džepa svih građana kako bi nakon toga vrijedila isto ili više nego što je to bilo prije potresa u Zagrebu.
Nominalno mi živimo u državi koja je izašla iz socijalizma, ali zapravo to uopće nije slučaj. To se nije dogodilo jer kod nas nikad nije nikad zaživjela tržišna ekonomija, uglavnom se događa(o) crony kapitalizam u kojem je država imala, nažalost, vrlo često presudnu ulogu.
Nakon 2000.-ih nije zaživjela tržišna utakmica, nije zaživjela prava liberalna demokracija, nikad nije prevladao “treći put” kao što je to bilo primjerice u Međimurju još pred 20 godina kad je povjerenje dobivao HSLS, odnosno HNS, danas Matija Posavec. Oni koji pokušavaju život učiniti normalnijim, “europskim”, u kojem će se pokušati nešto napraviti, a ne očekivati da lova padne s neba ili da se nešto kreditira, pa onda oprosti.
U ostatku zemlje tako nešto se nije dogodilo. Ostao je na djelu pravi socijalistički mentalitet u kojem lijevi i desni šalju jednu te istu poruku kad su novci svih građana u pitanju koji se najviše izvlače preko enormno visokog PDV-a i onda se dijele šakom i kapom, vrlo često na nepotrebne projekte i javnu infrastrukturu.
HDZ je naučio kako se osvaja i održava vlast u Zagrebu i posve mu je jasno da Bandić odlazi, ali da bi stigli umjesto njega trebaju osim jakog imena, dati Zagrepčanima “ono nešto” što je dosadašnji gradonačelnik sve dobro naučio. Jer njihov pravi takmac na ljevici više nije SDP, nego Možemo i Radnička fronta, a oni neće moći reći ni riječ ako će HDZ nešto dijeliti, jer će upravo raditi ono za što se zalaže nova hrvatska ljevica: raspodjela tuđeg (državnog, pa čak i privatnog) novca.
Treba nam država koja će biti normalna, u kojoj nećemo morati tražiti pomoć od države, u kojoj država neće biti arbitar, već će ona napraviti preduvjete da svaki ima jednaku šansu.
Nitko ne tjera Zagrepčane koji žive u centru da odsele nekamo nakon ovog potresa, bez obzira što bi se dalo propitkivati kako je tko došao i koliko je platio za stan u kojem živi.
Međutim, mi smo u Hrvatskoj naučeni da živimo u mjestu prebivališta od početka do kraja života. Presudno je imati nekakvu vlastitu nekretninu jer inače nisi uspio u životu
To se kod nas doživljava kao poraz, iako s druge strane vidimo koliko se naših gastarbajtera vraća kući iz Njemačke ili neke druge zemlje pod stare dane, upravo iz tog razloga. Jer kod nas može s 1000 eura penzije živjeti normalno, dok je to u Munchenu gotovo nemoguće.
Tako je i u svim drugim zemljama, primjerice Danskoj, u Kopenhagenu u kojem ne živi nitko od starijih ljudi. U tim naprednim europskim zemljama planira se život godinama unaprijed i svi oni koji imaju vrijedne nekretnine prodaju ih onima koji ih si mogu priuštiti, dok oni sele u inozemstvo, u manji grad ili selo.
Mi smo jako daleko od tog europskog mentaliteta jer i dalje caruje duh prošlih vremena od kojih smo uzeli upravo ono što nas najviše koči da postanemo ozbiljna europska zemlja.
