Zar i zatvaranje firme mora biti popraćeno pohlepnim nametima?

Kako je i privatan život pun uspona i padova, tako uspone i padove neprestano doživljavaju i poduzetnici kroz svoje poslovanje. Stoga je normalno da svi, koji imaju volju za stvaranje i samostalan rad, tijekom cijelog svog poslovnog vijeka otvaraju i zatvaraju nove firme, obrte ili druge oblike poslovnih subjekata. Pri tome, zatvaranje neke od djelatnosti i poslovnog subjekta ne mora značiti da je poduzetnik bankrotirao, već je samo moguće da se vlasnik-poduzetnik jednostavno ne želi više baviti tom djelatnošću jer nije dovoljno profitabilna ili pak seli poslovanje na neki drugi poslovni subjekt. Dinamično tržište trebalo bi dozvoljavati poduzetnicima što lakše donošenje odluka i provođenje istih, pa tako i onu o prekidu i likvidaciji određene firme. Zatvaranje društva s ograničenom odgovornošću ili jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću trebao bi biti normalan dio procesa u poslovnom stvaranju i poslovnom ciklusu bilo kojeg poduzetničkog djelovanja.

No, čini se da je likvidacija društva normalan dio poslovnih procesa tamo negdje drugdje, u drugim razvijenijim i poslovno dinamičnijim državama, ali ne i kod nas. Naša vlast ne razumije i ne želi razumijeti što je potreba za poslovnom fleksibilnošću i dinamikom, a kamoli što je to liberalizam i oslobađanje poslovnih procesa od neprestanih pritisaka i nametanja njihovih pravila. Najnovijim zakonima koji su stupili na snagu početkom ove godine tako su ponovno dali do znanja svima koji žele i jesu poduzetnici da moraju trpjeti njihove hirove i odluke.

I dok su se poduzetnici prije nekoliko godina javnim pritiscima uspjeli izboriti za pojednostavljeno otvaranje firmi i manje troškove oko istoga, sada se očito moraju izboriti i za smanjivanje troškova prilikom zatvaranja poduzeća. Iako se “normalni” administrativni troškovi zatvaranja društva s ograničenom odgovornošću kreću oko 3.500 kuna, a oni kod jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću su nešto manji, od nove godine je uvedeno pravilo po kojemu se likvidatori (tj. osobe koji imaju funkciju u upravi društva sličnu kao što je prije pokretanja postupka likvidacije imao direktor) moraju osigurati kod obveznog mirovinskog osiguranja kao samostalni osiguranici ako nisu osigurani po drugoj osnovi, te plaćati doprinose na osnovicu od 8.500 kuna, a ako pak su zaposleni negdje drugdje, tada moraju plaćati doprinose na osnovicu od 5.500 kuna (i nikako manje). Mjesečno tako, trošak osobe likvidatora, koja realno i nema neku veliku operativnu funkciju u poslovanju, budući da se sve privodi kraju, iznosi minimalno 2.500 kuna samo za doprinose. Pri čemu postupak likvidacije najčešće traje minimalno godinu dana. Također, ovdje treba podsjetiti kome se uplaćuju ti doprinosi i tko ima izravnu i trenutnu korist od tih novaca: država i državne strukture, budući taj novac postaje sastavnim dijelom državnog proračuna.

U životu košta doslovno sve, ali u Hrvatskoj očito i više od toga, što god značilo “sve”. Trgovina, bilo da je u pitanju ona prava – ekonomska, ili pak politička, dostiže svakodnevno granice apsurda, a lešinarenje po narodu, posebno onome u realnom sektoru, već prelazi sve granice normalnog. I dok svakodnevno gledamo dječje igre u zakonodavnoj ili pornografske sličice i pričice u izvršnoj vlasti, istovremeno gutamo i njihove nebulozne ideje pretočene u život kroz različite zakone.

Da li želimo da uskoro definicija poduzetništva u Hrvatskoj sadrži pojam mazohizma poduzetnika prema samome sebi, a s obzirom na razinu propisa, nameta, kontrola, zabrana, a posebno i odnosa administracije s kojima se oni moraju svakodnevno boriti? Jer, zbog ponašanja vlasti, uskoro drugačiju definiciju nećemo niti moći imati. No, ako ćemo na taj način definirati najvažniji i potencijalno najperspektivniji dio našeg cjelokupnog gospodarstva, tada ćemo morati stvoriti i novu definiciju centralne vlasti, a koja će u sebi sadržavati sadistički odnos prema svemu što nije javno, državno i svenarodno, nego je, eto, nekim slučajem – privatno.

Ostavi komentar