Kako se stvari samo brzo zaborave. Ako to netko ne zapiše! Isto kao i kad lažljivac 100 puta ponovi svoju laž. Tada ona nakon nekog vremena postane istinita! Uvjeravam se u to svako malo u svom novinarskom poslu, nažalost.
Posebno se to vidi kada najedanput na vidjelo iznjedri neka nova ekipa. Sve prije što se događalo na nekom području kao da to više ne postoji. Pa tako ministar ne zna ni da su Međimurci svojim doprinosom sami izgradili čakovečku bolnicu. Pa ako se to ne ponavlja, vjerujem da će za nekoliko godina otići u zaborav. Nažalost!
Političke elite često instrumentaliziraju povijest u svoje svrhe, prepisujući je i izmišljajući nove narative. Tako se stvaraju atmosfera nepovjerenja i podjela u društvu, a istina postaje žrtva ideologije. Elitama to posebno ide u korist. Posebno dok se glas slabijih ne čuje.
I ne samo to. Gube se i naši stari običaji. Polako iščezavaju, kao da nikada nisu ni postojali. Dolaze neka nova vremena, nove prakse, nove fore, a one stare padaju u zaborav. I zato treba o svemu tome ostaviti traga. Tehnologija sva moguća koju imamo, i hvala Bogu da ju imamo, ipak može u sekundi nestati, a samim time nestat će sve što smo digitalno zapisali ako nismo spremilii na disk. Knjiga je ipak knjiga.
I zato dok vam stariji govore o tome kako se nekada živjelo, poslušajte ih. Vremena od njihove mladosti pa do danas drastično, ali stvarno drastično su se promijenila. I ne slušajte ih samo, zapišite i to što vam govore. Jer s vremenom ćete to sve zaboraviti. A kada umru, više nećete imati koga pitati da vam priča o prošlosti.
Zato, zapišimo svoje priče, sačuvajmo fotografije, snimimo intervjue sa starijima. Stvorimo arhive našeg vremena, kako bismo budućim generacijama ostavili vjerodostojan zapis o našem životu. Jer, ako ne budemo mi čuvari svoje povijesti, tko će biti?
