Za vuglom provincija

Ne tako davno, 1978. godine,   dr. Zvonimir Bartolić dao je naslov svojoj prvoj knjizi Za vuglom provincija, kojega ovom prigodom  parafraziramo. On je u njoj programatski uz brojna pitanja progovorio o zaboravljenim ljudima i temama, te se dotakao i ondašnjih političkih voda. Najvažnije pitanje glasilo je:  je li provincija samo nešto geografsko ili je to stanje duha. To pitanje vrijedi i danas.

Vlakom smo možda i sporiji nego nekad, no tu je i stvarna i elektronska autocesta. Ipak živimo u globalnom selu uz svu blagodat informatičkih veza. Nekad se pod provincijom mislilo na neki udaljen kraj daleko od glavnog grada, danas je to drugačije.

Kad se nekom kaže: ti si  provincijalac, misli se gotovo isključivo na stanje duha. Mjera određivanja pojma provincijalac više nije glavni grad neke zemlje, već kulturološki stupanj civilizacije, a uvijek biramo onaj bolji. Je li provincijalac onaj koji cijele godine nije bio u Zagrebu ili mjesec dana primjerice  u Čakovcu?

Pitanje je zapravo pogrešno postavljeno  jer ne opisuje stanje duha. Mladi ljudi putuju svijetom, mnogi Međimurci su u Europi, vide kako drugi žive i uspoređuju.

Ne valja mjeriti pojam provincijalca niti kulturom, jer posjeta kazalištu ne znači odmah da netko nije provincijalac. Kad je Matoš prije sto i koju godinu napisao da je Hrvatska simpatičnija od Hrvata, mislio je upravo na kako on pjesnički kaže „uske ljude“. Danas je ta uskoća sasvim drugačija.

Stoga nekoga mjeriti pojmom provincijalac nije naročito uspješno, osim ako ne promijenimo sam sadržaj pojma.  Današnji provincijalci su ljudi koji su se pomirili sa svojom životnom sudbinom i ne žele ništa više od života,  koji životare iz dana u dan u zatvorenom krugu bez namjere da izađu iz njega.

Ukratko, provincijalci su oni koje je život slomio i lupio po prstima, koji više nemaju ambiciju biti bolji i uspješniji ljudi, koji više nemaju snage i  dovoljno ljubavi niti za sebe niti za druge, jer su previše vezani samo za materijalno, a ne i osobno duhovno. Umjesto vlastite volje, vide nevolju, a umjesto nade dosadu i prazninu života.  Da im ne bi bilo dosadno, igraju razne igrice, stvarajući jednu ili više paslika života umjesto da stvaraju život. Ne žive punim životom “delaju”, a ne “delaju”. Očekivalo bi se da danas u Međimurju nema provincijalaca, no što ako ih ipak ima?

Ostavi komentar