Gledano sa strane, Međimurje drugima izgleda razvijenije i uspješnije, ali se malo tko pita koja je cijena našeg uspjeha, niti ih zanima kako to s plaćama pri dnu hrvatskog prosjeka možemo izgledati uspješno. Zašto je ovdje većina građana zaposlena u realnom sektoru koji je potplaćen u odnosu na javni. Kako to da firme u teškoćama ne traži pomoć države. Čak ni radnici Meisa nisu dobili očekivanu pomoć kao oni iz brodogradilišta ili Đure Đakovića. Na kraju su rješenje za svoje probleme našli sami u međimurskom stilu. Posao su pronašli kod drugog privatnog poduzetnika.
Zašto to u drugim krajevima nije tako, teško je reći. Drugdje se pomoć države podrazumijeva.
U krizi naše su se firme okrenule izvozu. Statistika pokazuje da smo mali gospodarski div u hrvatskim okvirima. Dok na državnoj razini imamo polovičnu pokrivenost izvoza uvozom, međimursko gospodarstvo je u debelom suficitu u vanjskotrgovinskoj bilanci. No unatoč tome što se trudimo i ostvarujemo natprosječne rezultate, blagodati tih rezultata se ne pretaču u standard ovdašnjih zaposlenika. Pitanje je ne možemo li toliko zaraditi koliko javni sektor u ostatku države može potrošiti?
Žalosno je to što državna vlast to ne doživljava kao problem, jer kad nam dođu jedino zapaze da smo lijepo uređeni kraj i da se tu “dobro” živi.
Trebalo bi se zapitati, a od čega se tu dobro živi i kolike su u Međimurju doznake iz inozemstva. Koliko je u ukupnim hrvatskim doznakama od 16 milijardi kuna međimurski udio. To je naš “tajni” adut koji diže standard obitelji u Međimurju, čuva socijalni mir i garantira sigurniju starost.
Hrvatska se ovih dana opet opet proslavila neslavnom statistikom. Ušla je u grupu šest zemalja EU u kojima su plaće niže nego prije 2010. godine. Iz toga se nazire zaključak da građani Hrvatske, osim ako nisu iselili, nisu osjetili blagodat članstva u EU, niti da je veći dio Hrvatske u recesiji išta naučio.
