Sigurna sam da se na studiju medicine ili u školi za medicinske sestre uči o odnosu prema pacijentima i njihovim obiteljima.
Sigurno im je jasno da su bolesnik i njegova obitelj u vrijeme bolesti u povišenom emocionalnom stanju, hipersenzibilni, zabrinuti, zbunjeni i uplašeni.
Liječnici imaju dvije zadaće: prva je dati sve od sebe da riješe zdravstveni problem pacijenta, ali i da ga umire jednako kao i njegovu obitelj, a medicinske sestre da budu uz to i brižne prema njima. Zdravstveni djelatnici rado govore da je biti liječnik ili medicinska sestra poziv, a ne zanimanje i u skladu s tim briga o pacijentu je njihova sveta zadaća.
Sve to navodim zbog zadnjeg slučaja koji je iz bolnice došao u javnost u kojem se pacijentica i njezina kći žale na postupanje u bolnici. Svaka odgovorna bolnička uprava tu bi reakciju obitelji ozbiljno uzela u razmatranje i nipošto ju ne bi pokušavala “objektivizirati” i dokazivati da pacijent nije u pravu jer se to onda svodi na “operacija uspjela, a pacijent umro.”
I da, mijenja se duh vremena. Pacijenti i njihove obitelji ne žele šutjeti u strahu od “odmazde” u slučaju da se ponovno pojave u bolnici. Ali za sada progovaraju tamo gdje se osjećaju sigurno, izvan institucije. Nažalost, u institucije nemaju dovoljno povjerenja. Na društvenim mrežama osjećaju se zaštićeni virtualnom javnošću jer osjećaju da ih tu institucija ne može ušutkati, nego da se njihov glas čuje.
Zbog nepovjerenja u institucije, u ovom slučaju u bolnicu, odgovorna je ona. Moraju poraditi na povjerenju u sebe. I točka. Moraju ga zadobiti strpljivim i upornim radom, bez odnosa s visoka prema pritužbama pacijenta, počevši od šaltera na koji pacijent ulazi u bolnicu pa nadalje.
Dvije godine bili smo u razdoblju pandemije, kada je rad zdravstvenog osoblja s pacijentima bio izoliran od javnosti. To nije bila situacija pogodna za izgradnju povjerenja. Obitelji, odvojene od svojih najmilijih koji su bili liječeni ili umrli na izoliranim odjelima za koronu, potiho su strepile i patile kako je njihovim najmilijima dok su se borili s bolešću ili umirali izolirani od njih. Nimalo neobično što se društvena svijest nakon tog promijenila i da sada traže veću empatiju i razumijevanje.
