Svaka kriza, pa i ova, ima više slojeva. I svaki je načet. Zdravstveni najviše, ali nije ostao netaknut ni politički, ekonomski, socijalni, kulturni, psihološki.
Virus se pojavio kao revizor po nalogu nekog višeg udaljenog gubernatora. Mi ljudi svedeni smo na podanike koji nemaju nikakvu autonomiju, nego samo položiti račune revizoru.
I pitamo se što će nakon provedene revizije (op)stati. Hoće li u tom rezu biti milosrđa? Neće. Bit će samo prilagođenih i neprilagođenih. Nije život bajka u kojoj nakon što se pobijedi zlo, u našem slučaju epidemija, slijedi sretan završetak u stilu: živjeli su dugo i sretno!
Toga u stvarnom životu nema. Život je sličniji mitu o Sizifu kojemu se kad dogura kamen na vrh brijega, on skotrlja ponovno u podnožje. Sizifu, tj. čovjeku ne preostaje drugo nego ga iznova gurati uzbrdo.
Pitanje glasi zašto Sizif jednostavno ne ostane sjediti na kamenu u podnožju? Zašto se uzaludno muči gurati ga uzbrdo, kad će se kamen ionako skotrljati na dno.
Zato što nije u čovjekovoj prirodi pasivno sjediti i ne raditi ništa. Da je to u čovjekovoj prirodi, onda bi sada ljudi uživali u situaciji kad im je kretanje ograničeno i kada su prisiljeni ostati doma. Vidimo da nam je baš to najveća muka. Zato izmišljamo svašta kako bismo i u tim ograničenim okolnostima nešto stvarali.
Moramo stvarati, jer bez stvaranja ne postojimo. Pa makar ta naša nastojanja nakon određenog vremena propala. Koliko je samo ljudskih aktivnosti i napora zbog virusa propalo, skotrljalo se kao kamen s vrha na dno. Ali to ne umanjuje vrijednost naših nastojanja, kao ni potrebu da ponovno krenemo iz početka.
Možda ćemo ovaj puta krenuti s druge strane brda. Promijeniti način na koji ćemo gurati kamen. Tražiti druge partnere s kojima ćemo to učiniti. Pripremiti druge alate s kojima ćemo gurati kamen. Drugačiju logistiku da kamen duže zadržimo na vrhu, ali gurati nećemo prestati. Da odustanemo bilo bi to kao da smo odustali od sebe kao ljudi, od stvaranja koje je sama naša bit.
