Zašto se u stečajnom postupku teško namiruju radnici?

[layerslider id=”7″]

Kada se govori o stečajnim postupcima i svemu što je javnosti interesantno oko njih, zanemaruje se jedna tema koja bi trebala biti cilj samog postupka – namirenje vjerovnika, i to upravo radnika.

Otvaranjem stečajnog postupka, stečajni upravitelji, preuzimajući svoju funkciju, zatječu društva u njihovoj najgoroj mogućoj fazi, najčešće s nesređenim poslovnim knjigama, velikim dugovanjima, te radnicima koji su i sami svjesni da mogućnosti za oporavak društva nema. Provođenje stečajnog plana, čime bi se na neki način spasilo društvo, je izuzetno rijetko i zahtjevno, no najčešće ne postoji nikakva mogućnost za nastavak poslovanja stečajnog dužnika.

Nakon uvida u cjelokupno stanje društva i pregleda imovine, jedna od dužnosti stečajnog upravitelja je ispitati tražbine svih vjerovnika pa tako i radnika po osnovi neisplaćene plaće, što znači ispitati koliko je firma ostala dužna svakom radniku za njegovu plaću, i to u cjelokupnom bruto iznosu s porezima i doprinosima, a također i otpremnine. Važno je pritom napomenuti da je stečaj posebno opravdan razlog za davanje otkaza upravo zbog nemogućnosti nastavka poslovanja društva, te je davanje otkaza radnicima u stečaju jedina situacija u kojoj nikakav kolektivni ugovor ili zakon niti pravilnik ne mogu “spasiti” radnika od otkaza, jer stečajni dužnik više ne obavlja djelatnost i društvo ide prema gašenju te je potrebno smanjiti troškove na minimum, a u svrhu daljnjeg namirenja vjerovnika.

Radnička potraživanja, sukladno Zakonu, spadaju u prvi viši isplatni red i kao takva se tretiraju cijelim postupkom, što u načelu znači da bi radnici svoje neisplaćene neto plaće trebali dobiti odmah nakon prodaje imovine društva, a nakon namirenja osnovnih troškova koji nastanu kroz stečajni postupak u vidu troškova stečajnog postupka i obveza stečajne mase. No, zbog čega do toga često ne dolazi? Zbog tzv. razlučnih vjerovnika. To su vjerovnici koji zbog postojanja založnog prava imaju pravo odvojenog namirenja iz stvari i prava upisanih u javne knjige, određeno osiguranje prijenosom vlasništva na stvari ili prijenosom prava te još neka slično definirana prava.

Zamislite da društvo koje je otišlo u stečaj ima obavezu prema radnicima u ukupnom iznosu od 100.000 kuna (s porezima i doprinosima), a obavezu prema neplaćenom kreditu milijun kuna, te još milijun kuna dugovanja prema ostalim stečajnim vjerovnicima. U ovakvom slučaju, u prvi viši isplatni red ulaze radnici, dok u drugi viši isplatni red ulazi dugovanje od milijun kuna prema banci i milijun kuna dugovanja prema ostalim vjerovnicima. No, kako postoji samo nekretnina kao imovina društva vrijedna na tržištu 100.000 eura (tj. 750.000 kuna), a na kojoj banka ima upisanu hipoteku zbog kredita, radnici neće doći do svojih cjelokupnih potraživanja. Ono što radnici mogu dobiti u postupku, iako nema sredstava za njihovo namirenje, je isplata dijela njihovih potraživanja putem Agencije za osiguranje radničkih tražbina, koja osigurava na teret državnog proračuna dio isplate stečajnih potraživanja iz radnog odnosa.

Kako dakle u budućnosti povećati i poboljšati namirenje radnika u stečaju? U ovom trenutku teško, jer se založna prava upisana prava u javnim upisnicima (poput hipoteke u zemljišnim knjigama) ne smije dirati, a imovina stečajnog dužnika koja nije opterećena založnim pravima, nakon njezina unovčenja, rijetko kada je dostatna za potpuno namirenje radnika. Stoga, nameće se zaključak da bi upravo država u većoj mjeri trebala preuzeti ulogu zaštite radnika.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

49,208FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE