15 C
Čakovec
Četvrtak, 28 ožujka, 2024

Kad novac padne s neba “od prijatelja”

Kaže se da je najsretniji čovjek onaj koji ima vjerne i prave prijatelje, pa tako zapravo novac i materijalno ne vrijede ništa ako je čovjek sam i ako nema uz sebe drage ljude koji mu svojom ljubavlju i pažnjom čine život sretnim. Ipak, i novac je taj koji u životu čini čuda i stvara vjerna prijateljstva, a svakodnevne situacije nam to dokazuju, pri čemu se čini da najvjernije prijatelje imaju oni koji imaju najviše novaca i najveći utjecaj u društvu.

Posebno mnogo prijatelja imaju najviše elitne skupine koje svoju međusobnu umreženost njegu i čuvaju, i to uzajamno i s posebnom pažnjom. No, ne bez razloga i povoda. S obzirom na to da je njihovo “prijateljstvo” nastalo zapravo iz interesa, ulozi su im znatno veći i viši, pa su tako i njihova “prijateljstva” čvršća. Upleteni s prstima u različite pekmeze i jedni i drugi, moraju si pomagati čak i kada se ne vole, čak i kada ne žele, čak i kada se ne podnose. Jer zapravo interesno ovise jedni o drugima i ako se neće međusobno braniti izgubit će sve što su tako “pekmezasto” stekli.

Takve parapoduzetničke mreže, čiji članovi su svoje bogatstvo stekli u poslovima izravno s državom, s državnim poduzećima ili pak pod državnom zaštitom, pomoći i subvencijama, s godinama su prerasle u prava interesna “prijateljstva” onih koji su sudionici u tim “mrežnim transakcijama”. U toj umreženosti, onoj na najvišem nivou, zapravo se radi o osobama koje dnevno raspolažu s toliko velikim iznosima novca, da su za njih iznosi s kojima se svakodnevno bore mali poduzetnici i građani doslovno kao za “žvakaću gumu”, ispljuvak.

Prosječan hrvatski građanin i poduzetnik ne može niti pojmiti kako izgleda život Hrvata koji dnevno bez problema troše na desetke tisuće kuna. Ako živimo uobičajenim životom s ograničenim resursima i s plaćom koju dobivamo iz mjeseca u mjesec i stvarajući neku ograničenu ušteđevinu, milijunski iznosi za nas su potpuno nedostižni. U slučaju nužde, tu istu ušteđevinu dajemo kako bismo pomogli sebi ili svojim najbližima. No, da li bismo ju dali kada bi ona bila garancija za određeni sudski spor kojeg bi imao naš prijatelj? Naravno da ne bismo, no ako bi bila situacija da štiteći tog prijatelja zapravo štitimo sami sebe, tada bismo posegnuli u vlastiti džep po tu veliku količinu novaca. U sudskom sporu koji ovih dana opsjeda naslovnice svih medija, radi se o garanciji za koju su neki neimenovani prijatelji svojem prijatelju posudili milijun eura ili sedam i pol milijuna kuna. U ispremreženom društvu u kojem je nemoguće uspješno i visokoprofitabilno poslovanje na domaćem tržištu, na domaćem terenu, bez pomoći države, malo je onih koji raspolažu s milijunima kuna. Tko uopće ima “prijatelje” koji mu mogu pomoći s takvim iznosom?

Pokušavajući izračunati koliko godina rada i odricanja bi prosječnom hrvatskom građaninu trebalo da dođe do ušteđevine od milijun eura, možemo izračunati i kako bi to isto mogli zaraditi oni koji su na samim marginama društva i koje u prolazu gradom gledamo sa sažaljenjem kada po kantama za smeće skupljaju boce koje će kasnije u nekom trgovačkom centru prodati za 50 lipa po komadu, kako bi u tom danu skupili ili nekako zaradili barem za kruh i mlijeko ili pokoju sitnicu. Oni bi tako, za milijun eura, ili sedam i pol milijuna kuna, morali skupiti čak petnaest milijuna plastičnih boca.

No, za neke niti u Hrvatskoj to neće biti problem, ali ipak to nisu oni koji sami i promrzli skupljaju boce po kantama smeća. To su oni koji su ušli u biznis sa smećem koji je danas jedan od najunosnijih poslova, a u našoj državi neraskidivo je povezan s vlasti, na ovaj ili onaj način; u malom ili većem obliku. Isto kao što je netko od cvjetnih lukovica kroz par desetljeća uspio stvoriti poslovno i financijsko carstvo nemjerljivo u usporedbi s drugim poduzetnicima u državi, tako postoje i oni kojima cvate biznis sa smećem. Od cvijeća do smeća, zar ne? Ili obrnuto?

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE