U mojem novinarskom životu uvijek ima nešto novo. Svaki put kad samo pomislim da bi moglo doći neko mirnije razdoblje, dogodi se neka nova medijska bomba. S jedne strane je to normalno, jer život ne može teći bez novosti, no, s druge strane, nekad je baš potrebna pauza.
Nekad se vratim mislima deset godina unazad. To je bilo razdoblje u kojem sam razmišljala o odlasku na fakultet i morala odabrati kojom ću se profesijom baviti. Uvijek sam željela biti novinar, ali sam u tom ranom razdoblju prvotno upisala Filozofski fakultet u Rijeci, i to profesorski smjer hrvatskog jezika. Srećom, vrlo sam brzo shvatila da moj karakter baš i ne ide s profesorskom profesijom jer za to moraš imati neke karakteristike koje još ni do danas nisam razvila.
Tako sam se uspješno i brzo prebacila na Fakultet političkih znanosti gdje sam završila novinarstvo. Kako sam živjela pet godina u Zagrebu, stalno mi je nad glavom visjelo pitanje gdje ću nakon završetka fakulteta živjeti i raditi. Nekako nisam vidjela svoj život u Zagrebu. Super je tamo živjeti kad voliš biti u žiži događaja. No nisam se mogla oteti dojmu koji na mene ostavlja taj grad.
Nervoza u prometu, a ljudi često kao da su sivi. I dok ima hrpa aktivnosti i zanimljivosti, uz redovan život i obaveze mislim da ostaje jako malo vremena za ono što bismo možda i voljeli raditi. Danas s odmakom od pet godina, koliko živim i radim u Čakovcu, mogu reći da sam se dobro odlučila. Manja sredina više mi odgovara.
U svakom slučaju, manje je burno, ali i dalje je burno. To dakako ovisi o tome kakav način života vodiš. Ima onih kojima smireniji način više odgovara.
