Toliko promjena i događaja u jednom tjednu. Nedjelja 6:24, budi nas ljuljanje kreveta i ormara. U šoku si, ne znaš je li san ili se stvarno sve njiše. Shvatiš u tih par sekundi da je potres! Ja ga do sad u svojem životu nikad nisam osjetila, ali to me čak niti nije toliko uznemirilo, onaj drugi sam gotovo prespavala. No, kad sam se probudila i shvatila što se dogodilo u Zagrebu, gradu gdje mi živi puno dragih ljudi obuzela me panika, jad i tuga. Brzo sam zvala okolo, a njihove su priče bile puno potresnije od svega što sam mogla i pomisliti.
Oni su ovaj potres doživjeli vrlo dramatično i traumatično. Sneni, u pidžama, ispred svojih zgrada i kuća. Ne znaš niti kako se ponašati, niti što misliti, ili napraviti. Uz svoj toj zbrci spašavanja žive glave shvatiš koliko smo mali.
U doba koronavirusa, mjera zabrana odlaska, kretanja i svega dobro nas je prodrmao i potres. Baš sad nakon 140 godina dogodio se i potres. Svijest se mijenja, kod nekih više, kod nekih manje. Kavu možeš popiti doma, ili u uredu ovisno o radnom mjestu. Kad ideš u trgovinu moraš malo razmisliti što ti sve treba, da ne moraš često odlaziti. Školarci idu u školu u svojoj dnevnoj sobi. Kružni trening odrade doma. Jedna nevidljiva stvar nam je svima promijenila život. Ne postoji trenutno osoba koja ovo nije osjetila na vlastitoj koži.
Globalno selo nas je prisililo da ne mrdamo. Da se vratimo onim iskonskim vrijednostima koje su nam očito svima malo promaknule. Obitelj, ona uža. Manje svađa, više ljubavi. Da se puno toga može napraviti i bez svog tog stresa i obaveza koje si često i sami namećemo. Da ne moramo stalno juriti ko muhe bez glave, a na kraju završimo nezadovoljni.
Mi ćemo se isto malo primiriti. Makar i dalje ima onih koji misle da su frizure, nokti i trepavice jako bitne ovih dana. Iskreno se nadam da ćemo svi zajedno nakon ove pandemije izvući što je bitno- zdravlje i obitelj.
