Novim Pravilnikom o izmjenama i dopunama pravilnika o porezu na dohodak čije odredbe su na snagu stupile s 1. rujnom, povećani su iznosi dnevnica za službena putovanja na 200 kuna za puni iznos dnevnice, što je povećanje za 30 kuna po dnevnici od dosadašnjih 170 kuna koje su se mogle priznavati proteklih više godina.
Također su propisani i novi neoporezivi primici i to: paušalne naknade za prehranu radnika (do 5.000 kn godišnje u cijelom neoporezivom iznosu); troškovi prehrane radnika za vrijeme radnog odnosa temeljem vjerodostojne dokumentacije (do 12.000 kn godišnje, korištenjem ugostiteljskih usluga ili kupnjom u trgovini, uz uvjet kontinuirane usluge za radnike tijekom radnih dana); troškovi smještaja radnika za vrijeme radnog odnosa temeljem vjerodostojne dokumentacije (do iznosa stvarnog izdatka); troškovi redovne skrbi djece radnika koja su predškolske dobi (trošak vrtića) do stvarnog iznosa i troškovi ugostiteljskih, turističkih i drugih usluga za odmor radnika prema propisu ministarstva turizma (do 2.500 kn godišnje).
Ove nove neoporezive naknade treba definitivno pozdraviti kao mogućnosti poslodavcima da povećaju plaće (isplate) radnicima, a da za isto povećanje ne moraju plaćati različite namete u javne proračune. Reklo bi se, bolje ikad neko nikad, stoga je ovo iskorak naprijed u shvaćanju vlasti stvarnih potreba radnika i poslodavaca.
No, ipak, tko će doista moći koristiti ove neoporezive naknade i gdje će se one primjenjivati? Jesu li one osmišljene da pomognu više poslodavcima u privatnom sektoru koji su jedini stvarno izloženi i prisiljeni davati svoj novac za sve poreze i namete, naspram poslodavaca u javnom sektoru koji su direktno zakačeni za javne proračune iz kojih crpe ne samo svoje plaće već i troškove doprinosa i poreza?
Prema dosadašnjoj praksi, za očekivati je da će povećanje plaća i primitaka od poslodavca očekivati svi, ali posebno radnici u javnom sektoru i to posebno oni u javnim tvrtkama koji su i inače naučeni prvi dobivati određene beneficije. Hoće li sada svaki radnik u javnom sektoru dobiti pravo na ovakve neoporezive primitke i koliko će zapravo tada novaca trebati „dodati” u javni sektor kako bi se ti iznosi mogli isplatiti? Tko će i kako odrediti zašto netko ima pravo na određenu isplatu neoporezivog primitka, a drugi nema? Što ako dijete jednog radnika ide u vrtić, a drugog nejde, hoće li onda ovaj drugi radnik očekivati veću isplaćenu plaću na neki drugi način?
Sličnih pitanja ima još, a radnici ali i poslodavci će ih sami sebi u idućem razdoblju tek početi postavljati, te će se morati stvoriti i nova mjerila i pravila unutar poslovanja i načina vrednovanja pojedinog radnika i njegovih prava.
S druge strane cijele priče pak su svi oni radnici i djelatnici u računovodstvenim, informatičkim i administrativnim branšama koji pak su s ovim novim poreznim rješenjem dobili malu novu šumu propisa koju treba u svakodnevnom poslovanju primijeniti, obraditi, objasniti i naučiti.
Stoga, iako ovakve porezne izmjene treba pozdraviti, poslodavcima je već dosta stalnih izmjena propisa koji se događaju ili pod hirovima vlasti ili tek nakon pritisaka samih poduzetnika koji neprestano upozoravaju da sustav i odnos vlasti prema njima treba mijenjati, a u skladu s time i zakone. Poduzetnicima treba jedna prava porezna reforma, koja će doista biti sveobuhvatna i velika, ali koja će nakon toga trajati nekoliko godina, bez velikih turbulencija i promjena, jer jedino stabilnost sustava može biti temelj za uspješno poslovanje.
