Prije tri godine da ste me pitali što je lockdown, prvo bih morala malo razmisliti, a onda bih rekla da mi to i ovak ne treba jer mi se to neće dogoditi. I onda je samo puklo odjednom. Sve se zatvorilo. Cijeli svijet je stao. Zapravo je to imalo i neke svoje čari, no sad je postalo naporno.
U moru dvostrukih pravila i mjera omiljena mi je da na svadbi koja je prijavljena i ima živu glazbu uzvanici mogu plesati, ali ako je to sve isto u nekom restoranu, gosti ne smiju plesati jer nije svadba. Kad sam to čula, zaista mi je bilo nevjerojatno. S druge strane, korona brojke divljaju ponovno.
Ta je tema neizbježna gdje god da se okrenuli. Pitanje jesi li cijepljen i polemika oko toga je postala toliko normalna da je zapravo nenormalna. Uskoro će to postati nepristojno pitanje u rangu s onim super osobnim pitanjima o svadbi, djeci i slično. Cijepljeni ili ne, mišljenja za i protiv podijelili su društvo na dva stava.
Istina je vjerojatno negdje na pola puto, no impresivno je koliko zapravo ova tema svašta govori o ljudima, njihovim razmišljanjima i stavovima. Posebno za one radikalne koji su radikalni i oko svih onih tema koje nas “razdvajaju”.
Uglavnom, stigao je još jedan lockdown i to u Austriju. Taman nekoliko dana prije toga sam uspjela obaviti predbožićni šoping na moju veliku sreću. Lijepo je izaći iz države. Lijepo je malo otići na drugo mjesto i izaći iz svog poznatog kruga. Posebno je lijepo čuti strani jezik i vidjeti strana lica. Paše mi maknuti se iz svoje okoline i malo proviriti na druga mjesta.
Općenito volim putovati, a ova korona je to maksimalno zabrenzala. Iako baš razgovaramo da je korona doprinijela tome da upoznamo Hrvatsku više nego bi to vjerojatno bilo da smo mogli preko granica, sad mi to već jako fali. Da, sve je otvoreno i može se putovati, pogotovo u ljetnim mjesecima, no činjenica je da je sve stalno neizgledno. Što nas čeka sutra? Možemo samo naslutiti.
