Trebamo li se bojati taktike Orbanove Mađarske?

Koliko je nepoznavanje “šire teme” vezano uz rješenje nekih naših problema doseglo vrhunac najbolje se vidi kod naših novih desničarskih nada kojima je uzor skandalozni mađarski predsjednik Vlade Viktor Orban. Nije puno trebalo, a da desničarski međimurski “mađaroni” kojima je životna želja da im mađarski premijer napiše “ljubavno pismo” budu na aparatima.

Naime, na službenom ‘twitu’ mađarske vlade pred neki dan povodom žalovanja za Austro-ugarskom osvanula je slika velike Mađarske u kojoj se plaće za izgubljenim krajevima nakon I. svjetskog rata, pa tako i Međimurjem. Kakav udarac ispod pojasa našim desničarima kojima je Orban najveći idol u EU.

Za sve one koji ne znaju, u Orbanovom uredu se pozivaju na Trianonski sporazum, po kojem je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu nakon Prvog svjetskog rata oduzeta većina teritorija, potpisan je 4. lipnja 1920. godine. U Trianonu su Mađarskoj oduzeli čak 72% nekadašnjeg teritorija, a oko 3,3 milijuna Mađara našlo se izvan granica domovine tj. u stranim državama. U korist Rumunjske oduzeta joj je Transilvanija (Erdelj), nekadašnje sjeverne ugarske županije pripale su Čehoslovačkoj (današnja Slovačka). Gradišće (Burgenland) pripalo je Austriji, a Prekmurje, Međimurje, Baranja, Banat i Bačka Kraljevini SHS (kasnijoj Jugoslaviji).

Uz kartu velike Mađarske ured za komuniciranje mađarske vlade objavio je i članak u kojem se navodi kako je Trianonski ugovor uništio mađarsko društvo, gospodarstvo i politički sustav. Te su riječi citat državnog tajnika za nacionalnu politiku Arpada Janosa Potapija, što im daje službeni karakter.

Premda aktualna mađarska vlada na Twitteru žali nad gubitkom “dvije trećine mađarskog teritorija”, odmah treba naglasiti kako nije riječ o teritoriju koji je oduzet Mađarskoj, nego teritorij koji je većinom vraćen onima kojima i pripada. 

Nije prvi put da Orbanova vlada poseže za nekadašnjim krajevima, iako ne treba biti odlikaš iz povijesti i zemljopisa da bude jasno koliko danas moraš biti glup da posežeš primjerice za Međimurjem. Naime, kod nas Mađari kao vladari nikad nisi bili dobrodošli, što je oduvijek shvaćao i običan mađarski čovjek, koji nikad nije stremio k tome da doseli k nama. Međimurje stoga nikad nije bilo etnički mađarsko, nego hrvatsko. Probali su nas nasilno mađarizirati, ali to im nikad nije uspjelo.

Međutim, to ne znači da plaču samo jer nacionalistička Orbanova vlada nikako ne može prežaliti Trianon, već zbog toga provocira na ovaj način. Jer, samo naivni mogu prihvatiti objašnjenje iz Orbanovog ureda, da u pitanju nije nikakva dublja poruka, već obična nostalgija za tim sada već davnim vremenima. Iako se nakon svega iz Budimpešte prema Zagrebu odašilju pomirljivi tonovi bez obzira je li riječ o povijesnoj nostalgiji ili nečem drugom, ne bi sve trebalo shvatiti tako olako, kao što je to prihvatila hrvatska vanjska politika ili naši desničari.  

Jer, mađarska desničarska politika po ovom pitanju godinama se ne mijenja. Svima je jasno da nasilnog prekrajanja granica više ne može biti, ali aktualna mađarska vlast danas ima drugačiju taktiku. Novac, moć i kupovina svega što je na prodaju.

Orbanova Mađarska pokušava proširiti svoj gospodarski utjecaj na susjedne zemlje – Sloveniju, Slovačku, Rumunjsku, Srbiju i Ukrajinu, pa tako i na Hrvatsku. 

To im ponajviše uspijeva na područjima poput Prekmurja na kojima živi mađarska manjina. Ulažu financijski i gospodarski, pa čak na prvi pogled potpuno neobičnih i nelogičnih investicija u nogomet i nogometne akademije kao što je to slučaj u susjednoj Lendavi. Srećom, kod nas nema etničkih Mađara, pa to ne ide tako lako, ali primjerice i neki naši međimurski nogometaši koliko čujemo ako žele igrati u Mađarskoj 2. ligi dokazuju da imaju mađarske korijene u Međimurju kako bi dobili njihovo državljanstvo. Jer s hrvatskim se tretiraju kao stranci čiji je broj ograničen ili pak uopće ne mogu igrati bez da se “pomađare”. 

I ne samo to. Nije bezveze mađarski kapital stigao u osječkog prvoligaša, što će se sigurno pokazati s vremenom. 

Kada se sve to analizira Orbanova sklonost starim geografskim kartama i naljepnicama u kojima postoji samo velika Mađarska, dobiva na sasvim drugačijoj osim na nostalgičarskoj težini. Ako ništa drugo “orbanofili” u Međimurju bi se odmah morali poklopiti po ušima i početi tražiti neke druge desničarske uzore.

Ostavi komentar