Tko mora provoditi Zakon o zaštiti potrošača?

Ustaljena praksa u Hrvatskoj je da zakone moraju poštivati samo potrošači, a ni Međimurje nije izuzetak.

Dovoljno je informativno pročitati Zakon o zaštiti potrošača da se uoči kako su njime ograničena prava potrošača. Postoje doduše sankcije za trgovce, te JLS i tijela javne vlasti za nepoštivanje odredbi Zakona, ali resorno ministarstvo zaduženo za provedbu Zakona ne izvršava svoju obvezu primjene Zakona, te ona zavisi isključivo od dobre volje trgovaca, bankara, JLS i tijela javne vlasti.

Još nijedna JLS (gradovi i općine) do sada nisu kažnjeni zbog neprimjene odrednice da je

jedinica lokalne samouprave koja odlučuje o pravima i obvezama potrošača – korisnika javnih usluga dužna osnovati savjetodavno tijelo u čijem radu sudjeluje i predstavnik udruge za zaštitu potrošača te na transparentan, objektivan i nediskriminirajući način, nakon mišljenja savjetodavnog tijela, donositi odluke koje se odnose na zaštitu prava potrošača – korisnika javnih usluga. Pri tome predstavnika udruge za zaštitu potrošača imenuje udruga za zaštitu potrošača, ako djeluje i ima sjedište na području jedinice područne (regionalne) samouprave na čijem se području nalazi jedinica lokalne samouprave.

U Međimurskoj županiji djeluju dvije udruge za zaštitu potrošača (Društvo „VUKANOVČAR” i „Međimurski potrošač”), pa JLS mogu birati predstavnik koje udruge će predstavljati potrošače u savjetovanom tijelu.  Međutim „Studija o implementaciji Zakona o zaštiti potrošača” iz 2018. godine pokazuje da u Međimurskoj županiji samo 8 JLS (32%) od 25 ima osnovano savjetodavno tijelo i u njoj predstavnika udruge za zaštitu potrošača.  Važno je zapaziti da ta obveza postoji od prvog Zakona o zaštiti potrošača u Hrvatskoj (2003. godine), pa se postavlja pitanje tko je odgovoran što se već 16 godina ne poštuje Zakon?

Nedvojbeno je da će se JLS pod patronatstvom državnih institucija tako ponašati, dok se potrošači konačno ne organiziraju i u svakoj JLS osnuju udrugu za zaštitu potrošača i počnu sami štiti svoja prava, jer očigledno političarima bilo koje razine u Hrvatskoj nije u interesu zadovoljan i zaštićen potrošač. U svim predizbornim kampanjama, pa tako i aktualnoj izgleda da je riječ „potrošač” zabranjena, a u predizbornim kampanjama u uljuđenim demokracijama kandidati preko 50% javne kampanje posvećuju potrošačima.  Sapienti sat !

Ostavi komentar