Sve se više igramo riječima. Uvriježilo se da onaj tko krši izolaciju biva nazivan bioteroristom, jer svojim nesavjesnim postupkom ugrožava nečiji život. Zadnjih dana na meti javnosti su ljudi koji su preboljeli koronavirus pa moguće prenose zarazu, a virus pokazuje asimptomatiku, bez da i ne znaju da su bili zaraženi. Postavlja se pitanje jesu li i oni bioteroristi?
Pojam bioterorista nije tek slučajno postao važan. Bioterorizam je danas bojno znanstveno polje sukobljavaja velikih i manjih sila, posebno od prije nekoliko godina. Posebnim metodama, tako na primjer metodom uređivanja i selekcije gena CRISPR i drugima, moguće je iz virusa izdvojiti dijelove gena i umetniti novi gen, a da se ne zna je li virus ili bakterija nastao umjetnim putem ili prirodnim.
Možda je to i moguće ustanoviti, no potrebna su vremenski duga istraživanja.
Ono što promiče oku javnosti je kao i obično sakriveno. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme hladnog rata Amerike i Rusije, obje su velesile željele pronaći odgovor na ključno pitanje: Tko bi bio pobjednik u nuklearnom ratu? Nakon silnih vojnih simulacija nuklearnog rata na mnoštvo načina koji se mogu zamisliti, tražila se pobjednička strategija no rezultat je bio porazan za obje velesile. Naime, nije bilo pobjednika i mogli su jedino uništiti sav život na Zemlji. Zbog toga što ne bi bilo pobjednika nuklearni rat postao je nepoželjan, a nuklearni arsenal oružja postao je sredstvo odvraćanja.
Danas, četrdeset godina kasnije, moderni jastrebovi Amerike, Rusije i Kine ponovno sanjaju o pobjedi pomoću “ograničenog” nuklearnog rata. Povijest ipak uči da nije moguća pobjeda u nuklearnom ratu, jer gdje je granica. Može li jedan nuklearni rat velikih sila biti ograničen u današnjem svijetu? Ne može, pa se svi čuvaju da prvi ne potegnu.
Tajni rat u svrhu dominacije svijeta ipak se vodi na drugi način, ovaj put u strateškom prostoru prirodnih znanosti. Stalno se postavlja pitanje je li koronavirus prirodan ili je umjetno proizveden. Odgovor na to pitanje dugo nećemo saznati jer je previše nepoznanica usprkos međusobnim optužbama.
A kad je tako, bioterorizam je novi strateški poligon ovog stoljeća za nadmetanje onih koji pretendiraju vladati svijetom jer pruža neslućene mogućnosti bez odgovornosti.
No razlika ipak postoji. Znanstvena istraživanja i potencijal bioterorizama može razvijati svaka zemlja i ne samo ona, već i privatni sektor, a nuklearno oružje ne. Zbog toga se zaostajanje u znanosti može skupo platiti. Cinici bi rekli da je bioterorizam demokratskiji način za ubijanje no sve su to još uvijek samo teške riječi.
