Smrt i rođenje. Tama i svjetlo. Početak i kraj ovozemaljskog života. U jednom trenutku žaluješ zbog smrti voljene osobe, a već u drugom trenutku se raduješ zbog dolaska novog života. Ova suprotnost često nas zbunjuje, dok se čini da život igra svoju igru, ponekad s nevjerojatnom lakoćom, a ponekad s teškim teretom. Krug života se zatvara, a mi plovimo njegovim nepredvidivim ritmom, balansirajući između radosti i tuge.
Blagdan Svih svetih podsjeća nas na neizmjernu vrijednost života i povezanosti s onima koji su otišli. Ovaj dan donosi val uspomena, često ispunjenih tugom, jer kako godine prolaze, blijede slike i sjećanja na one koje smo voljeli. Njihovi osmijesi, glasovi i dodiri postaju sve dalji, a bol gubitka ostaje prisutna, poput sjene koja nas prati. S time dolazi i težina spoznaje da ih ništa više ne može vratiti.
Međutim, blagdan svih svetih nije samo dan tuge i sjete, on nas potiče na duboko promišljanje o vlastitim životima. Ovaj dan otvara vrata unutarnjoj introspekciji. Tko smo, što smo, što činimo i što nam je činiti da bi ovaj svijet bio malo bolje mjesto za život? Kako želimo da nas pamte? Koje nasljeđe ostavljamo iza sebe?
Isto tako, to je dan kada se pitam što se događa s nama nakon ovozemaljskog života. Kamo mi to zapravo idemo? Katolička crkva uči da nakon smrti duša odlazi na jedno od tri mjesta: nebo, pakao ili čistilište. Oni koji su umrli u milosti Božjoj i sukladno njegovim zapovijedima idu u nebo, gdje uživaju vječno zajedništvo s Bogom. Oni koji umru u smrtnom grijehu bez pokajanja idu u pakao, dok se duše koje trebaju pročišćenje šalju u čistilište kako bi se pripremile za nebo.
Na kraju, postavlja se ključno pitanje: hoćemo li se nakon smrti ponovno susresti s onima koji su nas napustili? Vjerovanje u vječni život pruža nam utjehu i nadu u tu mogućnost. U tom duhu nade pronalazimo snagu za nastavak našeg putovanja kroz život.
