Mnogi će u petnaestoj Noći muzeja pohoditi neki od muzeja u Hrvatskoj u Čakovcu i Prelogu, a možda još ponegdje. Noć muzeja postala je svojevrsna lokalna kulturno-turistička manifestacija koja ima sve više uspjeha. Ipak, Hrvati su poznati i po tome što mnogo toga mogu oprostiti, ali ne i uspjeh. Što se dogodilo i zašto je Noć muzeja uspješna?
Neki će reći zbog dobrih priprema i programa za Noć muzeja i bili bi djelomice u pravu. Najvažnija je ipak medijska promocija, odnosno zajedništvo koje je pri tome vidljivo.
Činjenica da potencijalno cijela Hrvatska jedne noći krajem siječnja odlazi u muzej nije nešto što je izvan pameti, već suprotno od toga. Pitanje je zdrave narodne mudrosti. Muzeji su mjesto naše zajedničke prošlosti i povijesne sudbe, a razlog sve veće popularnosti muzeja treba tražiti u općenitom interesu za lokalnu povijest i posebno povijest obitelji koja postaje sve važnija. Građani su počeli razmišljati o važnosti svojeg života i svoje obitelji, odnosno svoje kulture kao kontrapunkt surovom neokapitalizmu bez lica. To opet ne pojašnjava zbog čega je Noć muzeja postala “in”.
Tajna Noći muzeja ipak je drugačija, ona je povijesna i kulturološka. Jednostavno, ostvareni su preduvjeti za uvođenje u običajnosnu kulturu naroda. Dogodila se podudarnost, određivanje nacionalnog datuma koji nije opterećen drugim priredbama i narodna sposobnost da se ono što je dobro i lijepo prihvati kao običaj, kao svojevrsni blagdan vlastite povijesnosti. Konačno, dugi niz stoljeća je kod Hrvata postojala stara i nova vjera u suživotu, a pojedini elementi stare vjere i danas su vidljivi.
Novost je brzina prihvaćanja tog novog „blagdana“, Noći muzeja. Očito je tako nešto bilo potrebno u kulturi naroda koji je u socijalizmu postao objekt, razoružan od svoje povijesnosti u ime ideologije. Mantra „što me briga za politiku“, a to zapravo znači i što me briga za vlastitu povijest, traje i do danas na vlastitu štetu.
Tajna zbog čega je to postala “javna stvar” je višestoljetna običajna kultura hrvatskog naroda koji je Noć muzeja jednostavno kao nešto dobro postavio u svoj godišnji ciklus narodnih običaja kao odjek vlastite povijesnosti koja nije mrtva.
