Sve više na vidjelo izlazi neznanje upravljanja zemljom

Vrag je u nijansama, pogotovo kad je riječ u vještini upravljanja zemljom. Za političko upravljanje potrebno je imati malo talenta, ali i puno učenja kako bi se vještina usavršila.

Ako gledamo vlastitu zemlju tad možemo reći da nismo imali sreće sa svojim upravljačima. Vjerojatno smo i sami tome doprinijeli, jer nismo dobro birali. Dio je odigrala i negativna selekcija i umrežavanje političara koji su ušli u to kolo, a posljedica je da dobri upravljači bježe od loše skrojene upravljačke mreže, jer ne žele biti dio lošeg tima.

A loše upravljanje sve više izlazi na vidjelo bježanjem građana iz zemlje. Iz nje se više ne odlazi samo zbog malih plaća, zbog straha od malih mirovina, zbog nesigurnosti radnih mjesta. Odlazi se zbog svega toga, ali i naprosto se bježi od lošeg ozračja. Oni iz političkog miljea za to krive medije tvrdeći da mediji plasiraju samo crnu stranu života i crne vijesti. Ali zar nije uvijek u povijesti bilo najlakše ubiti glasnika loših vijesti?

No danas loše vijesti ne prenose samo glasnici. I građani na svojim profilima na društvenim mrežama šire loše vijesti, pa je malo vjerojatno da bi oni, ako se medijima zatvore usta na stvarnost u Hrvatskoj  gledali ružičasto.

Ali koliko smo se puta uvjerili da oni koji se bave politikom, slabo razumiju što je njihov posao i svoje neznanje postavljaju kao mjerilo svega. Kriza u upravljanju najvidljivija je kroz loše poteze upravljača koje smo sami izabrali, a ukrali su nam budućnost.Tko zna čijom političkom odlukom je brodogradnja proglašena strateškom, važnija od radnih mjesta u pretežito tekstilnoj industriji. Sjećam se vremena kad je tekstilna industrija izvozom državi zarađivala devize, a država iz grana koje su zarađivale upucavala u svoje favorite. U njihovom očima gradnja brodova bila je veća od šivanja gaća, iako se na šivanju gaća zarađivalo, a na izgradnji brodova gubilo. Tako je desetljećima i iz međimurskog tekstila novac prelijevan u  brodogradnju. Naši revni upravljači čak 32 milijarde upucali su u brodogradnju koja je usput zbog ovakva politike zatukla i naš tekstilnu industriju. Po logici da bi nekome dao drugome moraš uzeti. Još i danas se o tekstilnoj industriji govori s podcjenjivanjem kao o niskoakumulativnoj unatoč tome što je tekstilna tvrtka u stranom vlasništvu u Međimurju među tri najuspješnije i najprofitabilnije u Međimurju i među 1000 najboljih u državi. Tko kaže da ta firma ne može dio svoje zarade podijeliti s radnicima? Može, ali im isplaćuje plaće, najmanje koliko mora da ne ostane bez njih.

Ostavi komentar