U prošlom broju svoja razmišljanja, koja idu na ovim stupcima iz tjedna u tjedan, posvetio sam tome da u javnoj upravi, pa tako i stožerima civilne zaštite, u ovo vrijeme suživota s koronavirusom treba konačno početi donositi odluke, odnosno konačno početi organizirati “novo normalno”, izraz koji je iz tih krugova nametnut proteklih mjeseci.
Ne umišljam da imam neki preveliki utjecaj na naše političare i opinion makere, ali nekako se poklopilo da je, nakon izlaska kolumne u kojoj sam prizvao “buđenje” jer je već polako, ali sigurno počelo zvoniti na uzbunu mnogima koji pokušavaju organizirati životnu normalnost, međimurski Stožer konačno počeo donositi odluke. Odluke koje imaju cilj da se nešto konačno “može”, dok je dosad uglavnom bilo da se nešto “ne može”.
Naime, upozorio sam da je razlika između privatnog i javnog sektora u Hrvatskoj upravo u tome što javni konstantno pronalazi razloge da se nešto ne može odraditi, dok je privatni taj koji vuče, u kojem se dnevno mijenjaju različite organizacije od malih do najvećih poduzeća jer samo tako mogu opstati na tržištu.
Svi zaposleni u javnom sektoru nemaju konkurenciju, ne mogu dobiti otkaz i zbog toga svaka promjena, koja je prvenstveno usmjerena na to da svima bude bolje i lakše nešto odraditi, pružaju veliki otpor i teško se nešto mijenja. Prvenstveno zbog toga Hrvatska ne može naprijed.
Međimurska javna uprava, iako nije idealna, ipak je miljama daleko od mnogih drugih u zemlji i s ovim odlukama županijskog stožera civilne zaštite o tome da nisu potrebne maske na licima đaka u učionicama, odnosno da sportski klubovi od ovog petka mogu koristiti dvorane, pokazala je da želi preuzeti odgovornost i da može napraviti iskorak u kvaliteti života s koronavirusom. Naravno da, bez obzira na to tko što mislio, Covid-19 je itekako realna opasnost, ali tako dugo dok nemamo situaciju koja je alarmantna, život mora biti organiziran na što kvalitetnijem nivou, a javni sektor upravo sada mora biti vrhunski servis građanima i gospodarstvu.
Koliko je kvalitetno odjeknulo preuzimanje odgovornosti našeg lokalnog stožera za donošenje odluka na nivou naše županije, najbolje se vidi što je i karikaturist Srećko Puntarić, svojeg omiljenog Felixa u Večernjem listu, posvetio ovoj odluci u kojoj poručuje “da i njegov đak želi ići u školu u Međimurje, jer tamo đaci smiju disati na nastavi”.
Bez obzira na to što će vjerojatno biti problema u nastavi, posebno kad dođe do promjene vremena i zahladi, ali nekakav “školski lockdown” i nastava na daljinu, o kojoj se već uveliko priča da bi mogla ubrzo zamijeniti ovu jedino normalnu, uopće ne smije doći u obzir, osim u slučaju nekakvog ekstremnog pogoršanja zdravstvene situacije.
Stoga je odluka da učenici ne moraju nositi maske za vrijeme nastave jako humana i itekako doprinosi, posebno u psihološkom smislu da djeca kvalitetnije prate nastavu i upijaju nova znanja.
Isto vrijedi pozdraviti i odluku o tome da se opet dopušta ulazak sportskim klubovima u školske sportske dvorane na treninge i natjecanja poslije nastave.
Nadamo se da će biti i drugih kvalitetnih odluka koje su provedive i doprinose normalizaciji života, posebno ako se nastavi ovako dobra epidemiološka situacija u našem kraju i neće biti značajnijeg porasta zaraženih i istinski oboljelih koji bi se morali liječiti u bolnici.
