Ne znam kako vi, ali već dugo nisam čula riječ korona u svakodnevnim razgovorima. Dapače, toliko je događaja odjednom da mozak ne može to sve niti isprocesuirati, a niti zapamtiti. Uz to sam za vikend bila u Toplicama (fatalna greška) gdje sam doslovno postala anksiozna od toliko ljudi i uskoro otišla. U svakom slučaju, sve više izgleda da se stvari polako vraćaju na mjesto.
Stiglo je i kalendarsko ljeto. Ima onih koji su ovotjedni praznik Antifašističke borbe jedva dočekali i spojili s obzirom na to da pada na utorak. Ima onih koji taj dan normalno rade kao i svaki drugi. No, teško je ne vidjeti da će ovo ljeto biti ludo. Vraćaju se koncerti, ljudi su željni izlazaka, druženja. Ima i onih koji su već krstili prve ovogodišnje svadbe. U Međimurje je došla i Maja Šuput. Sve se to izdešavalo u vrlo kratko vrijeme, jer nije nam puno trebalo da se organiziramo otkad su ublažile epidemiološke mjere.
Stigle su i prve vrućine. Temperature se penju i iznad 33 stupnjeva. Neki sretnici su na moru. Drugi još maštaju o godišnjem odmoru koji će biti u srpnju i kolovozu. Većina je doma složila bazen ili neku vrstu bare gdje se barem malo može osvježiti. Ukratko, sve ono na što smo se žalili pred mjesec dana sad nam je stiglo u velikom stilu. Sandale, haljine, događaji, svadbe. Restorani čak mogu i raditi unutra. Istina, sve je to do pola noći, ali u ovakvim situacijama i to nam je dovoljno.
Jesmo li sretni? Pa mislim da jesmo. Nije u ljudskoj prirodi živjeti izoliran. Ne družiti se, bojati se stalno zaraze. Meni je ta bojazam prošla u trenutku kad sam se zarazila. Nakon toga na bolest sam gledala drugačije. Nemojte krivo shvatiti, gledala sam ju sa strahopoštovanjem. Zato sam se i cijepila. A danas mi se živi, druži i grli s dragim ljudima.
