Kao što je poznato, Hrvatska se puno teže od drugih već puna četiri mjeseca suočava s aktualnom zdravstvenom krizom kad su u pitanju gospodarske (ne)prilike. Ekonomski stručnjaci pesimizam jer se ne događaju nikakve suštinske reforme javnih službi, odnosno pokretanje ekonomije koja se ne svodi na turizam, iskazuju već godinama unatrag, prije nego li je sve ovo počelo,
Nakon izbora, slične pesimistične najave nažalost stižu i iz Vlade koja nas svakodnevno bombardira “o ozbiljnosti situacije” koje slušamo svaki dan. Umjesto post-izbornog optimizma izgleda da nas je stigla realnost o sumornoj jeseni koja se neumitno približava i prijeti po svemu sudeći ekonomskom kataklizmom.
Jer što drugo pomisliti nego upravo na to, kad Plenkovićev glasnogovornik kaže da slijedi tako teška situacija kakva se ne pamti od Domovinskog rata. Oporba se poziva na dijalog, traži se nekakav konsenzus, iako takvih najava u izbornoj kampanji nije bilo. Sve je prštalo od toga da će nas spasiti 10 milijardi eura i ne znam kakvi sve novci koji samo što nisu ponuđeni na pladnju. Brus!
Iako nova Vlada još nije formirana, ono što nije dobro kad se uzme u obzir najava opasno kriznih vremena da nema barem nekakve simbolične gesta da promjene trebaju početi “od glave”.
Iako se najavljivalo da će se broj ministarstava smanjiti na 12-15, što bi bila ako ništa drugo poruka svima u javnim službama da su promjene potrebne, ništa od toga. Zadnje informacije govore da bi moglo biti čak 16 ili još više ministarstava.
Umjesto reformi može se iščitati jedna druga najava, da će se pod svaku cijenu braniti svako radno mjesto, ali u javnom sektoru. Međutim, ako netko misli da u slučaju nekog novog lock-downa ili ekonomskog zastoja koji se nazire, 450.000 ljudi u javnim službama može sjediti doma i dobivati u prosjeku veće plaće nego privatni sektor, grdno se vara. Jedino ako nas ne zaduži kao da smo napravili još dvjestotinjak kilometara najtežih dionica neke nove autoceste.
Šteta što Andrej Plenković konačno nije prelomio ono što mu vjerojatno sugeriraju mlađi suradnici, da treba smanjiti broj ministarstava i najviših vladinih službenika. Da je svoju Vladu sveo na 12 ministarstva. To bi značilo spremno da će možda nakon tih prvih simboličkih rezova oni krenuti i svugdje drugdje gdje su potrebni, kako bi se smanjio pritisak na proračun i lakše prebrodila rupa koja se itekako nazire.
Za sada su se posljedice krize najprije počele osjećati u uslužnim i turističkim djelatnostima, a što će donijeti jesen ostaje za vidjeti. To vjerojatno najbolji vidi ministar financija Zdravko Marić jer se izgleda “slabo vrte” brojke fiskaliziranih računa i naplaćenog PDV-a od turizma.
Što nije čudno, jer svi koji smo bili na moru proteklih dana mogli smo vidjeti, da se “plava Hrvatska” koja je tako zdušno glasala za HDZ, itekako priprema za krizu. Sve manje je izdavanja računa, najveći dio novca posprema se izravno u džep, kako bi se ipak stvorile neke zalihe za predstojeće “crne dane” i čekala državna pomoć kad ono malo turista ode kući.
Što će biti kod nas u Međimurju, ako se ispune crne najave koje stižu sa svih strana? S jedne strane dobro je što nemamo tako veliki turističko-ugostiteljsko-trgovački sektor koji je već sada žestoko na udaru krize. Mi smo jedna od rijetkih regija koja još ima različitu prerađivačku industriju, koja je još k tome orijentirana izvozu. Međutim, ona je u jednom većem dijelu ovisna o tome što se događa na zapadnom i drugim tržištu, radi se puno lohn poslova, tako ako krenu još više kola nizbrdo u Njemačkoj ili Italiji, smanje se narudžbe, a to se već događa, neće biti dobro.
Međutim, u cijeloj ovoj poplavi crnih predviđanja, ipak bi trebalo malo više optimizma i ideje kako se suočiti i pokušati prevladati kako se danas popularno kaže predstojeće “izazove”.
To se prvenstveno odnosi na onih 10 milijardi koje ćemo imati na raspolaganju, koje nećemo moći uzeti ako nećemo imati ideje i rješenja za zadržavanje, ali i privlačenje novih i modernih industrija koje nikako da dođu k nama.
