Što me uspije slomiti u 5 sekundi, slomi me

Razmišljala sam neki dan prije spavanja kako više nije sramota plakati. Nekad nisi bio muško ako zaplačeš, a curke su bile u PMS-u pa se plakanje podrazumijevalo. Plačemo od sreće, tuge, ganuća. Ja većinom plačem od sreće i ganuća ili me jednostavno dobro slomi tužan i emotivan film. Odlučila sam podijeliti šest situacija u kojima zaplačem od srca kao malo dijete.

Kad idem u kino bez da sam pogledala trailer. Dogodilo mi se na filmu Lion. Film o malenom dječaku iz Indije koji se izgubio i vlakom slučajno otišao u drugu državu, te je cijeli život proveo tražeći svoju obitelj. Samo mogu reći da sam potrošila dva paketa maramica i još uvijek imam traume. Žene pokraj mene su blijedo gledale, a ja sam mislila što je ovo za ljudski rod koji na ovaj film ne plače- očito ništa više od dobre stare različitosti.

Plačem u azilu. Ako ne sirota djeca, psi i mačke me gotovo uvijek slome. Napušteni bolesni peseki i mačkice moja su slaba točka. Jednom sam imala intervju u azilu i pustila sam suzu usred, naprosto su me njihove oči i lajanje izbezumili. To je mjesto koje izbjegavam u širokom luku, ako mogu.

Plačem na vjenčanjima. Da, ja sam jedna od onih koji prvu suzu puste na ulazak mladenke. Ne daj Bože da kuma ili prijateljica čitaju zaručničku svijeću, tu sam gotova. Mladencima jedva čestitam odlazak u novi zajednički život bez da mi nakon toga treba maramica.

Plačem na sprovodima. Dobro, ova se kategorija podrazumijeva pa ju brzinski preskačem. Nadalje, plačem na intervjuu. Dogodi mi se rijetko, ali nečija životna priča ili emotivni događaj me slomi. Nekad zaplačem i na tursku sapunicu, dogodi se.

Nije me sramota reći da ponekad zaplačem, to je samo znak zdravih emocija koje nas prožimaju. Plakanje je i čišćenje nakon čega se uvijek osjećam “ponovno rođena”.

Ostavi komentar