Jedno od najvažnijih životnih pitanja svakog mladog čovjeka je kako doći do stana ili kuće. Za prosječan stan od šezdeset kvadrata treba izdvojiti gomilu eura, ovisi gdje se stanuje, nije isto stanovati u malom gradu ili u nekom centru. Da bi postao vlasnik stana, mladi čovjek s boljom radničkom plaćom trebao bi raditi dvadeset i više godina.
Drugi je način biti podstanar kao što je to čest slučaj u zapadnim zemljama. Stanar je tu na tržištu, ovisan o vlasniku zgrade ili stana, što se dobro vidjelo u Njemačkoj, stanarine su zbog poskupljenja energenata podivljale.
Malo je poznato da postoji i treći način kako doći do toliko željenog stana, a to je stambena kooperativa, odnosno stambena zadruga. Taj treći način tek je u začetku, no sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda, što znači da ima perspektivu. U Hrvatskoj taj način još nije zaživio, u Barceloni je to već uobičajena rutina.
Cilj je da mlade obitelji što prije dođu do stana koji neće ovisiti o tržišnim kretanjima, pa je to srednji ili treći put kako doći do stana.
U tom načinu općina ili grad osiguravaju zemljište za izgradnju, a stambena zadruga stanara postaje vlasnik i diže kredit za izgradnju. Budući stanari, članovi stambene zadruge, ne moraju biti kreditno sposobni, a to su mahom mlade obitelji. Pravilo je da ulože petinu potrebnih sredstava ili oko 20 posto cjelokupne investicije.
Zauzvrat dobivaju sudjelovanje u procesu izgradnje počev od projektiranja, a nakon toga stječu doživotno pravo najma koje je nasljedno. Jasno, moraju plaćati stanarinu, no ona je u pravilu niža i definirana je pravilima zadruge. Stambena zadruga zbog povrata kredita mora imati fond solidarnosti koji se popunjava iz stanarina, a kojim se može intervenirati ako na primjer neki stanar ostane bez posla. Kad se zaposli, mora vratiti novac.
Kako lokalna zajednica zadržava vlasništvo i nadzor nad zemljištem, izbjegnute su razne spekulacije, a stanari dobivaju kvalitetan zajednički suživot po cijenama izgradnje koje su oko trideset posto niže od tržišnih. Barem je takvo iskustvo u Europi. Zbog zajedničkog procesa izgradnje i sudjelovanja, život u takvoj zgradi s više zajedničkih prostora mnogo je kvalitetniji, a ne kao u velikim gradovima, gdje susjed ne poznaje susjeda, pa se čak može govoriti o novom stilu suživota.
Hoće li stambeno zadrugarstvo kod nas zaživjeti, za sada je pitanje. No važno je da postoji i taj treći put kako doći do stana koji je sve više privlačniji mladima u europskim zemljama.
