Jesmo li smo apatičan narod ili ne, o tome najbolje govori činjenica da nam je postalo potpuno normalno gledati tzv. samozapaljenja javnog novca. Realno i vidljivo, ali bez formalnih dokaza, radi se o dijelu javnog novca koji je redovito nepovratno i neobjašnjivo izgubljen, bez informacija ili javno dostupnih statistika tko ga je i na koji način “spalio” i potrošio. I kao što je u našoj državi problem smeće za koje nemamo dovoljno dobar i prihvatljiv način zbrinjavanja, isto tako se čini da je dio javnog novca, nepovratno nekamo “spaljen”.
Hrvati su vrlo realno osvijestili da netko negdje tamo pri vrhu vlasti na različite “kreativne” načine troši njihov novac i na žalost to prihvaćaju kao potpuno normalnu pojavu. I isto kao što su Međimurci prije nepunih mjesec dana gledali samozapaljenje smeća na našem najvećem odlagalištu otpada i naš međimurski Totobil, tako svi mi iz dana u dan gledamo kako se “samozapaljuje” naš vlastiti novac, a koji prikuplja naša centralna vlast kroz različite namete i oporezivanja, a da mi građani nemamo apsolutno nikakve benefite od toga. Jedan od takvih primjera je zdravstveni sustav.
Iako hrvatski poslodavci plaćaju jednu od najvećih stopa u Europi za obvezno zdravstveno osiguranje svojih radnika, a koja iznosi 16,50 posto na iznos bruto plaće, radnici od tog osiguranja vrlo često ne dobiju gotovo ništa. U naš zdravstveni sustav tako mnogi godinama uplaćuju svoj novac putem doprinosa za zdravstveno osiguranje ali ne dobivaju pravilnu i adekvatnu skrb u slučaju bolesti, dok s druge strane neki drugi imaju beneficije iako ništa ne doprinose samom društvu, pa je sve zajedno vidljivo da država niti brani i niti brine upravo za one koji ju svojim radom direktno financiraju.
Tako je ovih dana jedan gospodin u Lijepoj našoj kojemu nedostaje još samo 3 godine do pune starosne mirovine i koji doista rijeko kada obolijeva, doživio blagi moždani udar. Naime, nakon što mu je pozlilo, posjetio je hitnu pomoć i svog liječnika koji mu je naveo da svi simptomi i smetnje, te mučnina i slabost koju je imao, ukazuju na blagi moždani udar. Ipak kako je za detaljnu i točnu dijagnozu potrebno napraviti CT mozga, liječnik je pacijenta uputio na pregled. No, termin za CT mozga pacijent je dobio za sredinu 8. mjeseca ove godine, dakle tek dva mjeseca nakon nemilog događaja zbog kojeg je mogao izgubiti život. Istovremeno, taj isti pregled može biti obavljen kod privatnog liječnika ali uz dodano plaćanje pregleda 1.000 kuna. Kako naš javni zdravstveni sustav taj pregled privatniku ne želi platiti, navedenom gospodinu preostaje ili da sam plati pregled o kojemu mu ovisi život ili da čeka dva mjeseca na pregled u javnom zdravstvenom sustavu po paklenim ljetnim vrućinama i bez prave terapije. Pri tome je važno spomenuti da tom gospodinu njegov poslodavac već godinama isplaćuje mjesečnu plaću od 7.500 kuna (plaću od toliko željenih 1.000 eura koje bi navodno trebao imati svaki zaposleni u državi kako bi mogao pristojno živjeti) i redovito podmiruje iznos od 1.800 kuna mjesečno za obvezni doprinos za zdravstveno osiguranje radnika. Nije zanemarivo spomenuti niti da je isti gospodin nakon tog nemilog događaja otišao na bolovanje, pa mu je poslodavac dužan plaćati i prvih 42 dana bolovanja na svoj trošak. Dakle, rezimirano i dokazano kroz ovaj primjer, vidljivo je da poslodavac brine za svog radnika već godinama, isplaćuje mu plaću te državi uredno plaća doprinose, dok istovremeno naša “majka država” ne pruža radniku nikakvu sigurnost i liječenje, ali redovito traži novac.
Ovo je samo jedan konkretan primjer koji kroz svoje detalje daje određenu sliku funkcioniranja sustava, a svatko od nas poznaje nekog sa sličnim iskustvom. Stoga, u našem javnom sustavu nešto opako ne valja. Jer ako zakazuje zdravstveni sustav čija je neposredna briga skrb o radnicima koji stvaraju vrijednost iz koje se i sam taj sustav financira, tada jedino možemo zaključiti da je i sama naša država i njezin način funkcioniranja sklona samouništenju. I samo je pitanje vremena kada se cijeli ovako uvrnuto postavljeni sustav neće sam od sebe urušiti ili već nekako samozapaliti.
