Uoči početka nove školske godine kao jedan od zadataka dobila sam posjet osnovnoj školi po odabiru. Dogovorom u redakciji odluka je pala na Područnu školu Železna Gora, koju sam ujedno i ja pohađala od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, pa je i uzbuđenje bilo tim veće.
Kao dijete nisam išla u vrtić, već mi je prvi susret s obrazovnim i odgojnim institucijama bila škola. Sjećanju su, dakako, navrla odmah prilikom ulaska u školu. Priznajem, u mutnom mi je sjećanju ostao prvi dan škole, no moj prvi učitelj Miroslav Turk i učiteljica Sanja Žganec su oni koji će mi ostati u trajnom sjećanju. Uz njih sam naučila prva slova i brojeve, izrecitirala prvu pjesmicu, ali i preživjela prve ljubavi, kao i učeničke svađe i tučnjave. Njima smo se mogli povjeriti u svakom trenutku te su uvijek bili tu za nas uz birane riječi utjehe ili ukora ako smo bili nestašni. Koliko su nam prirasli srcu, govori činjenica da smo znali glumiti da smo bolesni, najčešće nas je bolio želudac, ako smo saznali da nam na nekoliko dana dolazi zamjena za naše učitelje.
Sveukupno nas je bilo 14 u dva razreda, što je za područne škole danas jako puno. Imali smo kombinaciju, prvi i drugi razred zajedno te su nam nastavnici paralelno održavali nastavu. Bila sam u razredu s dvjema prijateljicama s kojima se i dandanas družimo te smo ujedno bile jedine djevojke u muškom razredu pa neka vas stoga ne čude ove ranije spomenute učeničke “tučnjave”.
Sjećam se i toga da smo svaki dan s nestrpljenjem čekali svaku užinu koju je za nas spremila teta Milica, posebice ako je u pitanju bila domaća pizza ili varivo od ričeta. Voljeli smo i to što su nam učitelji za vrijeme lijepog vremena svaki put dozvolili da igramo graničare. Bili su to bezbrižni dani kojih se uvijek rado sjetim.
