Započelo je vrijeme došašća. Za mnoge to je najiščekivanije doba u godini. Doba kada smo puni ljubavi, milosrđa, dobrote i razumijevanja jedni za druge i zaboravljamo na trenutne nesuglasice ili probleme koji nas more.
Prosincu se najviše raduju djeca jer je to i ujedno mjesec darivanja. U našem kraju najviše se pozornosti posvećuje darivanju povodom sv. Nikole s koji u paketu dolazi i strašni krampus. U štrigovskom kraju tradicija vezana uz krampuse ili parkline živi preko stotinjak godina. Riječ je o skupini prijatelja koji održavaju tradiciju, a prije nekoliko godina osnovali su i Udrugu Štrigovski parklini. U susjednom Svetom Martinu na Muri djeluju pak Svetomartinski krampusi koji su isto tako entuzijazmom mladih pojedinaca pokrenuli prije nekoliko godina sličnu priču koja se pretvorila u veliku manifestaciju, jedinu takvog tipa u cijeloj Hrvatskoj.
Krampus je pratilac sv. Nikole koji zločestu daruje šibama i opominje. Prvih susreta s krampusom se, moram priznati, baš i ne sjećam iz djetinjstva, no u sjećanju mi je ostao prvi Krampuslauf. Iako već odrasla, nije mi baš bilo svejedno kada se preda mnom pojavila nekolicina mitskih stvorenja s rogovima, dugom dlakom, crvenim očima, isplaženim jezikom i, naravno, bičem ruci te lancom za pojasom koji je iza sebe ostavljao strašan zvuk.
Zanimljivo je također bilo promatrati doživljaje djece. Jedni su na njih gledali s popriličnom dozom uznemirenosti, dok su drugi, oni malo stariji, naravno, rado s njima pozirali i fotografirali se. Bili su posve svjesni da su to samo maske i da ih se ne trebaju previše bojati. Razlog tome je dostupnost informacija i tehnologija zbog kojih djeca već vrlo rano otkrivaju o čemu je riječ iako roditelji nastoje čim duže prikrivati istinu kako djeci ne bi uskratili blagdanska iznenađenja. Znaju oni da je lijepo, pa makar to bio samo jedan dan u godini, živjeti s idejom da je sve moguće i da su bajke, pa tako i sveti Nikola, zapravo stvarni.
