Stalno sam slušala o tome kako se u državnim firmama ništa pod milim bogom ne radi (svaka čast iznimkama i pojedincima koji stvarno rade!), ali sam uvijek imala onaj posljednji tračak nade da ipak nije tako loše. Sada me u to razuvjerio slučaj poznanika koji se prije nekoliko tjedana zaposlio u jednoj državnoj firmi u gradu izvan Međimurja. Njegovo prvobitno uzbuđenje zbog novog posla ubrzo je splasnulo kad je sam uvidio gdje je to zapravo zapeo i do kojih je to razmjera došlo.
Kada sam ga nazvala da čujem njegove prve reakcije, kao iz topa je izustio: “Sanja, ne pitaj! Mene je sram uopće se probuditi i ići svakog dana na posao jer se tu ne radi ništa, a mnogi od nas dobivaju za to „ništa“ pozamašne plaće. Šokiran sam ovom stvarnošću. Ne znam što učiniti.“
Sliku toga najbolje ilustrira kako izgleda njihov radni dan na primjeru onoga što mi je ispričao moj poznanik. Na posao moraju doći u 8:00 s tim da se do 9:00 pije kava, potom se do 12:00 skrola po Facebooku jer ne dobivaju nikakve zadatke za raditi. Nakon 12:00 slijedi pauza od pola sata pa onda opet slijedi skrolanje po Facebooku. U 3:30 ugase računalo i potom u 4:00 otiđu doma.
Tako “radi” skoro pa cijela dotična firma. Opremljeni nisu bog zna što, imaju stare kompjutere, stare windowse, a printeri im ne rade. Za neke to ni nije problem jer ni sami ne znaju raditi ni osnove na računalu. Posebno to vrijedi za one starije, koji uz svoje neznanje, imaju prema ostalim djelatnicima još i komunistički stav da ih se strašno treba poštovati jer su oni netko i nešto. Najgore je to što takvim uhljebima, ako i prvo osjećaju grižnju savjesti, s vremenom sve to postane posve normalno i provedu godine ne radeći ništa i za to dobivaju svoju plaću koju im mi ostali osiguramo.
