U Hrvatskoj je švercanje u javnom prijevozu, pogotovo u prijevozu tramvajem, nešto što se podrazumijeva. Zapravo, ispadaš čudak ako kažeš nekome da se ne švercaš, a ako si k tome još i student ili učenik, tvojem ludilu nema kraja. Tako barem misle oni koji takvo ponašanje prakticiraju skoro pa uvijek.
Ubrzo nakon dolaska na fakultet i početka korištenja tramvaja shvatila sam da švercanje nije za mene. Stalno praćenje situacije u tramvaju i pogledavanja na stanicu jesu li kontrolori u blizini ili nisu, činilo me nervoznom. Radije sam platila studentsku kartu od 100 kuna, koliko je tada koštala, i vozila se u miru. Mnogo puta svjedočila sam i prizorima kada su kontrolori uhvatili pojedince u nedjelu, kao i njihovom ponašanju u takvim situacija koje je bilo poprilično mučno za gledati.
Razumijem, naravno, one čija su mjesečna primanja tako mizerna da jedva preživljavaju i jednostavno su primorani tako postupiti. No s druge strane, postoji i velik dio onih koji ulaze u tramvaj markirani od glave do pete, s mobitelom za pet tisuća kuna i švercaju se. Situacija je tragikomična jer tramvajska karta košta samo 4 kune.
Da povučem paralelu, tijekom studentskih dana posjetila sam Berlin gdje smo koristili javni prijevoz za razgled znamenitosti. Fascinantno nam je bilo to što tamo ljudi ni ne pomisle na švercanje u javnom prijevoza. Dakako, vjerujem da ima iznimaka, ali u jako malom postotku, dok je kod nas situacija dijametralno suprotna. U susjednoj Mađarskoj u metrou kontrolori stoje na svakom ulazu i po danu i po noći pa je švercanje naprosto nemoguće. Ista je stvar i kod prelaska preko crvenog svjetla i neobilježenih pješačkih prijelaza. Takvi obrasci ponašanja ne postoje. Ovi, možda za nekoga banalni primjeri, pokazuju naš nivo kulture i mentaliteta. Većina takvih stvari ljudima u naprednijim zemljama ni ne padaju na pamet, a kod nas je postalo pravilo. Možda zato nema pomaka na bolje, tko će ga znati!
