Nakon 15 godina okupio se moj nekadašnji razred. Od 32 učenika koji su činili dva razreda, na obljetnicu nas je došlo svega 13. U ugodnom ležernom druženju prisjetili smo se lijepih osnovnoškolskih dana, svojih nepodopština, ali uglavnom pozitivnih događaja koji su nam svima ostali u sjećanju.
Svatko je otišao nekim svojim putem pa tako u generaciji imamo svećenika, vinare, trgovkinje, ekonomiste, učiteljice, ugostitelje, programere, vozače kamiona… Mnogi od njih otišli su u inozemstvo i oni nam se nažalost ovog puta nisu pridružili, a neki se se preselili na naše jadranske otoke.
Pozitivno smo bili iznenađeni dolaskom naše Danijele koja se preselila na Korčulu i na naš susret putovala busom 10 sati. Uz to je i ponosna majka triju djevojčica te radi kao učiteljica u područnoj školi na Korčuli. Usprkos svemu uspjela je odvojiti vrijeme za druženje i doći u svoje rodno Međimurje. Svaka čast!
Razrednica Srebrenka Šenji podsjetila nas je na to kakvi smo razredi bili te usporedila s nama današnju djecu. Kaže da je danas puno teže biti učitelj i da roditelji imaju jako malo povjerenja u svoju djecu pa na kraju ispadne da imaju više “problema” s takvim roditeljima. A djeca s druge strane ne znaju gdje su im granice pa ih stalno iskušavaju.
Uz to, kako je pričala, nekada su učenici s veseljem čekali na sat tjelesne i zdravstvene kulture, veselili su se igrama na otvorenom, trčanju i bilo kakvim drugim aktivnostima na otvorenom. Danas jedva da ih nekako uspiju pridobiti na šetnju prirodom jer su jako prikovani za svoje mobitele. A roditelji djece im, s druge strane, prigovaraju zbog fizičke aktivnosti da se slučajno njihovo dijete, nedajbože, ne prehladi. Ima li to baš kakvog smisla?!
