Posljednja utakmica Hrvatske protiv Argentine i njezina analiza zorno nam prikazuje kako većina naših građana živi u ulozi žrtve. Naravno, da su “nam” za poraz bili krivi svi drugi, nepravedan sudac, nepravedan sustav, nepravedno ovo, nepravedno ono i tako unedogled.
Realan osvrt na utakmicu tek se rijetko mogao čuti, pogledati ili pročitati, a kada su i ti ljudi javno progovorili, smatrali su ih čudacima ili pak da nedovoljno vole svoju državu.
Fascinantno je gledati sa strane kako ti glavni kritičari žive u svom balonu iluzije i nisu ni pod koju cijenu spremni progledati. Nisu spremni priznati da je protivnik ipak bio bolji od naših iako je možda taj prvi gol bio nepravedan. Nisu bili spremni ni priznati da smo u prethodnim dvjema utakmica završili 120 minuta igre bez ijednog postignutog gola i da smo pobijedili na penale. Nisu spremni jer lakše je tako.
Lakše je za svoje probleme okriviti druge. Lakše je to nego napraviti introspekciju, pomno promotriti svoje snage i slabosti i iz toga naučiti kako drugi put napraviti nešto bolje i jače. I krenuti dalje i imati na umu da te svaka greška nečemu nauči. Na ovaj ili onaj način.
S druge strane, veseli da ima ipak onih koji taj poraz smatraju ujedno i pobjedom. Jer ruku na srce, za tako malu zemlju kao što je Hrvatska doći do finala Svjetskog prvenstva u nogometu i nadmetati se s državama od 40 milijuna stanovnika, velebni je uspjeh.
Zato dečki, svaka vam čast na tako velikom uspjehu, bez obzira na to koje ćete mjesto na kraju osvojiti! Već sad ste za nas veliki pobjednici! Blago nama kada bi u takvom realnom razmišljanju živjela cijela Hrvatska, no nažalost to je tek puki san.
