Karakteristika autoritarnih sistema je da pod kontrolom drže svoje građane. Prema njima se odnose kao prema podanicima.
Bez obzira na ideologiju, autokratski režimi svoje građene ne tretiraju kao ravnopravne partnere. Prema njima se ne odnose kao servis, nego kao da su iznad njih. Sve što rade s njihovim novcem prikazuju kao da su im “oni dali” i oni “omogućili”.
Kao da su im učinili milost. Sistemi koji funkcioniraju tako u nekom trenutku prestanu se razvijati, stagniraju, a potom nazaduju.
Najbolje funkcioniraju oni koji se koriste svim raspoloživim kapacitetima svojih građana i imaju povjerenje u njih i njihove inicijative. To su države spremne decentralizirati svoju moć, svjesne da su društvo i država snažni koliko je snažna njegova najslabija karika, građanin ili najniža jedinica lokalne samouprave.
Nažalost, za svoju državu ne možemo reći da je decentralizirana. Naprotiv, sklona je jačanju centralizacije.
Smiješno je da predstojnici, direktori lokalnih ispostava državnih institucija ili državnih poduzeća ne smiju samostalno davati izjave, bez odobrenja svoje središnjice. A jednako su obrazovani i kvalificirani kao njihovi pandani u središnjici, ako ne i više.
Tragikomično je da ih se tretira kao “domoroce u vrijeme imperijalizma”.
Kao da smo zaboravili da su samo prije nekoliko godina ljudi na tim istim pozicijama na lokalnoj razini bili slobodni izražavati svoje mišljenje, dok im u jednom trenutku nije stigla drugačija direktiva.
No, to je još najmanji problem. Bolnica je najnoviji primjer centralizacije i ma kako se govorilo da je srž reforme u tome da pacijent bude na prvom mjestu, itekako moramo puhati i na hladno. U protivnom nam se može dogoditi provincijalizacija bolnice i usluga pacijentima. Sindrom vidikovca s Markova trga, s kojeg se pogrešno gleda da ne mora “svako selo imati sve”.
Zaboravili su da je takva politika dovela do depopulacije i iseljavanja iz Hrvatske. Građani su napustili sela i gradove u kojima nema kvalitete života ni perspektive.
