Je li i vas sunce vara, pa ste skoro ujutro obukli proljetnu jaknu? Na vijestima slušamo kako je pola Europe pod snijegom, drama na svakom koraku. Ljudi sčučureni u svojim kućama, pola metra snijega svugdje, treba ti pola sata da uopće raščistiš ulazna vrata i izađeš iz kuće. Baš razmišljam kad je zadnji puta nas tako snijeg iznenadio. Svake godine padne, otopi se ubrzo, zimske idile kao takve skoro pa ni nema. Većini zadaje nevolje i glavobolje, jer ujutro treba ranije ustati, očistiti auto, ralice su krive za sve- ništa nije kak spada počišćeno. Društvene mreže pune su statusa ljutnje, rijetko tko uživa u čarima ove normalne zimske oborine.
Kad sam bila mala, jedva sam čekala zimu. Naravno, ljeto ti je bolje jer imaš dva i pol mjeseca praznika, ali nije ni zima loša. Sjećam se da sam s prijateljicom Tenom jedva dočekala prvi snijeg. Fino bi se zabundale, vidjele su nam se samo oči. Uzele smo saonice, vreće i lopate “za pod guzicu”. Tražile smo najviši brijeg po kojem ćemo se spuštati tako dugo dok nam skafanderi ne promoče ili dok se brijeg ne izliže od našeg spuštanja i već se počinje nadzirati trava ili blato. Dok smo stigle kući, roditelji su nas odmrznuli, jele smo tople sendviče i pile vrući kakao. Nakon toga smo zaspale kao bebe, slatkim snovima. Idući dan, sve bi s guštom ponovile.
Sjećam se kako sam s tatom išla na Ivanščicu, s obzirom na to da su moji još i danas strastveni planinari. Po visokom snijegu, s malo više muke dođeš do planinarskog doma, a spust natrag bio je posebna avantura. Uzeli smo tata i ja lopate za pod rit i na svim sigurnim mjestima se fino spuštali. Mama i nije bila previše oduševljena- ali eto, uvijek smo stigli živi i zdravi.
Danas mi je snijeg isto fora, iako se naravno sve promijenilo. Snijeg ipak najviše volim gledati kroz prozor. Još nas pravi nije čopio, ali vremenska prognoza kaže da je iza ugla. Kako bi to bilo da je cijela Europa pod bijelim pokrivačem, a mi skoro ušli u proljeće?
