Ujutro idem na posao kroz park i u daljini primjetim visibabe. Bile su toliko fotogenične, kao pravi vitki modeli, da sam morala stati i napraviti pet, šest fotki. Tek toliko, zatrebaće. I onda pomislim. Uskoro je početak ožujka, visibabe su stigle, snijega bilo nije. Ne da nije bilo par centimetara, malo je zapuhalo i to je bilo to. Već neko vrijeme vlast je zauzela južina.
Južinom Dori dolaze prvi simptomi- grlobolja. Pa se to proširi na cijeli gornji dio glave. Nos, oči, krevet. Baš sam pomislila pred tjedan dana (i očito se urekla) kako ove zime nisam bila nešto prehlađena i bolesna. I tako, za par dana stigla viroza. Ona bezvezna, nije gripa, nije upala sinusa, samo je dosadna. Prošle godine za upalu sinusa bila sam kriva, apsolutno kriva sama. Nisam se dobro obukla, dobro sam se naplesala, čekala taxi na minusu i tadaaam- upala sinusa.
Ove godine sve sam to željela izbjeći. Imam debelu jaknu, čizme, duple štrample, bez potkošulje ne izlazim ni na hodnik baciti smeće. Držim se svih pravila i standarda. Ali očito nije do toga. Pijem čaj cijelu zimu, jedem kiselo zelje. Možda da uvedem rakiju?
Koronavirus nije. Barem se nadam. Gripa nije. Iako sam zaista mislila da bude. Škole su poluprazne, vrtići da ne govorim. I ovdje dolaze mediji. U svijetu svake godine umre, a bit će i tako i ove, znatno više ljudi od gripe, nego koronavirusa. Ali eto, stigla je frka i panika, izolacija, drama. Čula sam zapravo jednu pametnu- zaštitne maske nose oni koji nisu bolesni. Zapravo bi ih trebali nositi oni koji kišu, kašlju i svoje betežne klice siju po svijetu. Poruka priče. Idem si staviti masku, da ne zarazim nevine koji su svoj imunitet bildali cijele godine.
