Projekt milijardu stabala

Kad je 2007. godine pokrenut projekt Ujedinjenih naroda nazvan „milijardu stabala“, sadnja drveća za zaštitu planeta zemlje od zagađivanja, rijetko bi se tko usudio prognozirati što će se zbiti.

Dokaze o napretku projekta donio je ovih dana američki satelit NASE koji je ustanovio da su i Indija i Kina naprosto mnogo zelenije nego što su bile prije. Što se dogodilo? Shvatilo se da je borba za vodu i čisti zrak najlakša ako se sadi drveće, a potiče se i rast zapošljavanja, odnosno podržava socijalni i gospodarski kapital.

Već do kraja 2011. godine u svijetu je uz podršku projekta o kojemu je riječ zasađeno 12,5 milijardi novih stabala. Najviše je stabala zasadila Kina, 2,8 milijardi, zatim Indija, 2.1 milijardu, Etiopija 1,6 milijardu, Meksiko 785 milijuna, Turska 716 milijuna, Nigerija 612 milijuna, Kenija 455 milijuna, Peru 246 milijuna, Myanmar 191 milijuna, Kuba 137 milijuna. Malo je poznato da je država Izrael od svojeg osnutka zasadila velikih 240 milijuna stabala. Sve ove brojke već su stare, no dobro ih je vidjeti radi orijentacije. Dogodilo se zapravo nezamislivo: Projekt milijardu stabala iako dočekan sa skepsom, donio je spektakularne rezultate.

Stabla se sade i dalje, obaraju se i Guinnessovi rekordi. Tako je 2017. godine u indijskoj državi Mandhy Pradesh u ogromnoj zajedničkoj akciji milijuna ljudi za svega dvanaest sati zasađeno 67 milijuna stabala.

Zašto se u Sjevernoj Americi ne sade stabla u većem broju jasno je, politika je ta koja smatra da to nije toliko važno. Možda i zato imaju toliko vremenskih nepogoda.U Južnoj Americi je slično, tamo se krče prašume, a nedovoljno sade.

Pitanje je zašto se u Europi ne sadi veći broj stabala. Niti jedna europska zemlja nije među prvih deset po broju posađenih stabala.

Pitanje je na mjestu jer je sadnja stabala ujedno i borba protiv zagađivanja, što se u Europi dobro zna. Odgovor bi mogao biti da je u Europi postignuta određena ravnoteža prirode i ljudi, šuma i obradivog tla. To je tako samo na prvi pogled. Europa ima samo 4 posto svjetskih šumskih površina što je malo, no pokrivenost šumom u Europi iznosi 38 posto, zahvaljujući šumama u velikim europskim zemljama. Za usporedbu, šume pokrivaju čak više od 60 posto Finske, Švedske i Slovenije, ali samo 11 posto Nizozemske.

U Hrvatskoj se šume obnavljaju u javnom sektoru, ali i premalo sade privatno, a ako se i sade onda je to najčešće manje kvalitetno drvo kao bagrem. Ipak se možemo pohvaliti da imamo 47 posto šumskih površina.

Nije međutim tako u Međimurju, tu je naprosto premalo šuma, zbog guste naseljenosti i potrebe za obradivim tlom u prošlosti. Zbog toga su ceh platile šume. Najveća međimurska šuma od davnina i vremena Zrinskih  Murščak uz Muru, gdje su rasli hrast lužnjak, grab i divlja trešnja, zbog krčenja u prošlosti neprepoznatljiva je. Samo njeni djelići podsjećaju na nekadašnju slavu.

Mi u Međimurju zasigurno nikad nećemo postići svjetski rekord u sadnji šuma. No dovoljno je i mnogo manje, da posadimo koju šumu više, radi nas samih, ali i radi djece.

Ostavi komentar