Možete li zamisliti, primjerice, da Grad Čakovec svakom roditelju ponudi 1000 kuna mjesečno da sam odluči u koji će vrtić upisati svoje dijete i tamo platiti kompletnu ekonomsku cijenu? Da roditelji sami odlučuju hoće li svoje dijete dati u javni (ili recimo koncesijski) ili privatni vrtić!
Nažalost, još uvijek ne živimo u državi u kojoj je zaživjela sloboda tržišta i liberalizacija javnih usluga, stoga nije čudno da su nam upravo takve službe i tvrtke koje su često bez pravog i stručnog nadzora rastrošne, neučinkovite i s rezultatima na nivou afričkih zemalja.
Ovih se dana puno govori o vaučerizaciji kada o obrazovanju raspravljaju zagovornici njegove liberalizacije i izvlačenja iz skuta država, ali se ta rasprava teško probija mainstream medijima (ako štrajk prosvjetara potraje mogla bi se vrlo brzo naći kod svih), pa su raspravu, potiho, zazvale (da se ne zamjere baš do kraja) vlasnice privatnih vrtića u Čakovcu.
Naravno da se one u sustavu u kojem rade i bore se za golo preživljavanje ne usude kazati da bi se ova javna usluga trebala vaučerizirati, ali su jasno poručile kako gradska uprava (čitaj porezni obveznici) bez problema mogu pokriti tri puta veće troškove koje naprave njihovi vrtići, dok oni privatni koje su na tržištu to moraju učiniti sami.
Kako? Prvenstveno time da što smanje troškove radne snage (svih zaposlenih), racionalno se ponašaju na svakom koraku, sami kandidiraju za EU projekte i sve to kako bi preživjeli iz mjeseca u mjesec, bili što konkurentniji i opstali na tržištu.
To nije nimalo jednostavno, pogotovo kada se “na tržištu” moraju boriti s javnim vrtićima čije troškove (čitaj plaće) pokrivaju porezni obveznici (roditelji iz svojih plaća, odnosno iz svojeg džepa) i koje su često u bruto iznosima po zaposleniku puno veće nego u privatnim. Kad je tako, nije čudno da “tete”, pogotovo one koje nisu prisiljene odmah se zaposliti i mogu čekati “na svoj red” u nekom vrtiću kojem je vlasnik lokalna samouprava na Zavodu za zapošljavanje, dok privatni vrtići vape za radnom snagom.
Međutim, kako danas uopće opstati na tržištu kada se u javnim odgojnim i obrazovnim ustanovama otvoreno traži plaća od 7000 – 8000 kuna, dok je ona u privatnim vrtićima koji su prisiljeni štedjeti na svojem koraku kako ne bi poslovali s minusom, odnosno nešto i zaradili jer je ipak poduzetništvo u pitanju 4000 – 5000 kuna, pa i manje.
Kad bi se primjerice uvela vaučerizacija ili nešto slično ove javne usluge, isplaćivale bi se bolje ili slabije plaće zavisno od uspješnosti vrtića, odnosno kojim bi vrtićima roditelji poklonili više povjerenja (vaučera). Danas to ponajviše ovisi o tome je li vrtić u gradskom ili privatnom vlasništvu.
Vjerojatno bi na početku bilo otpora kada su promjene u javnim sustavima u pitanju, ali jednom treba krenuti.
Gradonačelnik Stjepan Kovač kao političar koji je godinama bio liberal, a čini mi se da je sličnog svjetonazora i danas, bez obzira što je u SDP-u, zapravo je prava osoba na pravom mjestu da pokrene tako nešto. Od njega se to zapravo i očekivalo kada je došao na čelo grada. Upravo takve inicijative, da pokrene smanjivanje javnih troškova, smanjenje poreza, ukidanje prireza, a sve da funkcionira isto ili još bolje nego je to danas slučaj.
Da s istim ili manjim, ali efikasnijim birokratskim i logističkim aparatom budu poboljšane javne usluge. Čini mi se da su se upravo zbog toga poduzetnice iz privatnih vrtića u njega ponajviše razočarale.
