Sav jad izvrnutih vrijednosti dolazi do izražaja dok se brojkama pogleda u oči. To što u Međimurju više ljudi radi u privatnom, nego javnom sektoru, nije naša prednost nego nedostatak. Naša su radna mjesta slabije plaćena i nesigurnija, a od našeg rada živi javni sektor koji je bolje plaćen i sigurniji.
U Hrvatskoj gotovo polovica ljudi, 43 od 100 zaposlenih radi u javnom sektoru. Država im je poslodavca kroz proračun. Za državu to su najsigurniji birači, jer im od dotacija iz državne blagajne pušta plaće. I zato je državi najvažnije bune ili se oni ili ne bune. Jer o njihovu zadovoljstvu ovisi izborni prst gore ili dolje.
Međimurska županija je dijete koje strši, malo, ali neovisno. Ovdje u od 100 ljudi samo 21 radi u javnom sektoru.
Prema izvrnutoj hrvatskoj logici znači li to da bi trebali povećati broj ljudi koji ovise o državnoj sisi. Je li to put kojemu teži država? Ministar gospodarstva Darko Horvat nedavno je za međimurski mali prosjek plaća apostrofirao preveliki udio zaposlenih u privatnom sektoru u odnosu na javni gdje su plaće veće. Ono što ministar gospodarstva nije rekao je li međimurski model s malim udjelom zaposlenih u javnoj upravi poželjan? Ako je poželjan kako vlada misli promijeniti taj odnos u drugim regijama? Naime u Ličko – senjskoj županiji je omjer zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na privatni sektor iznimno nepovoljan. Od 14.000 zaposlenih 9500 tisuća ih radi u javnom sektoru.
Sasvim je logično da su male plaće u Međimurju posljedica takve politike koja podržava da mali broj zaposlenih u realnom sektoru hrani zmajske apetite onih u javnom sektoru.
Logično da se ljudi boje za svoju budućnost jer pretežiti broj njih u realnom sektoru ne vidi kako će iz tih malih primanja osigurati dostojnu mirovinu.
Kako su sve vlasti u Hrvatskoj najsklonije politici “ne talasaj”, održavat će to stanje kako god je dugo moguće. Nezadovoljnici iz realnog sektora selit će preko granice, a ovi u javnom sektoru će “magaditi” tako dugo dok se sustav ne uruši sam od sebe. Brodogradnja je najbolji primjer za to. Pola u privatnom, a pola u državnom vlasništvu. Oni koji su bili izloženiji proizvodnji, već su odavno otišli iz brodogradilišta na druge poslove, a ovi koji su živjeli od državnih infuzija, čekaju kraj dok se sustav ne uruši.
