Pravo na rad jednako je važno, kao i pravo na odmor

Pred nama je proslava Praznika rada. Izmoreno radno ljudstvo taj dan obično jedva dočeka kao slobodni radni dan za piknike, izlete, roštilje i gemište. Praznik rada rodio se kao spomen na dan kada su radnici izašli na ulice da bi štrajkom na ulici u tada industrijskom američkom Chicagu izborili dostojnije uvjete rada. Završilo je krvoprolićem radnika 1. svibnja 1886. godine zbog čega je u spomen na taj događaj utemeljen Praznik rada.

Među glavnim zahtjevima je bilo i pravo na odmor i slobodno vrijeme, ona čuvena podjela dana na tri osmice: rad, spavanje i slobodno vrijeme.

U tom kontekstu možemo reći da je izboreno pravo na slobodan dan na  Praznik rada izravna tekovina i povlastica prolivene štrajkačke krvi radnika i zašto se zaposleni na svoj praznik s punim pravom ne bi odmarali?

Njihovi prethodnici su potkraj 19. stoljeća upravo o tome sanjali, da ne crnče po cijele dane kao tegleća marva, već da barem dio dana osjete što je odmor, opuštenost na koju su imali pravo samo povlašteni slojevi koji su uživali u dokolici i slobodnom vremenu.

Pravo na rad je jednako važno, kao i pravo na odmor. U tijeku 21. stoljeća ponovno smo se našli u radnom žrvnju u kojem se radi sve više tako da mnogi i pregore od posla.

U međuvremenu se i Praznik rada promijenio. Privatizirale su ga političke elite i one su postale organizatori proslava ovog međunarodnog praznika. Obično je garniran s besplatnim grahom i prigodnim porukama.

Besplatne porcije građani rado prihvaćaju, a političke poruke propuste kroz jedno uho unutra, kroz drugo van kao svojevrsnu cijena za besplatnu porciju graha i organiziranu zabavu.

I građani su se promijenili pa ne doživljavaju prvomajske poruke iz političkih mikrofona za ozbiljno. Prokužili su što je kampanja, a što besplatni grah. Grah pojedu, a svoje mišljenje zadrže za sebe.

Praznik ma kako se zvao uvijek je svojevrsna nagrada jer donosi ugodni prekid u kolotečini svakodnevnog života.

Ostavi komentar