Povlaštene ne diraju, a ostale hrane mrvica sa stola

Budućim umirovljenicima ipak će pripasti mrvice sa stola, budući da je Vlada pod velikim pritiskom potpisnika peticija pristala na smanjenje penalizacije mirovina. Time je obranila osjetljivi prostor povlaštenih mirovina, da se gnjev javnosti ne usmjeri u tom pravcu. Uvijek kad se postavi to pitanje vladajući kao štit isture braniteljske mirovine, ali ne treba zaboraviti da u Hrvatskoj ima čak 17 kategorija povlaštenih mirovina, odnosno i da one čine 14 posto svih mirovina. Uz to, povlaštene mirovine su znatno više od običnih mirovina.

Dogodilo se to u jeku štrajka prosvjetara za veće plaće čime je otvorena Pandorina kutija primanja od kojih žive građani. Jasno je pri tome da su oni kojima je vlada poslodavac u boljem položaju da se izbore za svoja primanja. Zaposleni u realnom sektoru osuđeni su na situaciju u firmi u kojoj su zaposleni i mogućnosti poslodavca da dio zarade prelije u plaće zaposlenika. No kako će apetiti državnog i javnog sektora rasti tako će vlada okretati škare prema poslodavcima i zahvaćati sve veći dio njihove zarade da namiri svoje korisnike. U najmanju ruku plaće u realnom sektoru zaostajat će, a radnici odlaziti iz Hrvatske. Oni u javnom sektoru povećanjem plaća bit će kratkotrajno namireni. Država bez problema može povećati trošarine na benzin i druge naftne derivate, cigarete, alkohol, što će umanjiti učinak povećanja plaća.

Opet će nas udariti po džepu. Tetošenjem javnog i državnog sektora država direktno potiče iseljavanje u realnom sektoru. Nije zato slučajno došla najava premijera Plenkovića o značajnom povećanju minimalnih plaća. Što to znači da će država poslodavce dovesti u situaciju da većinu zaposlenika drže oko granice minimalne plaće koje će silom zakona biti veće o sadašnjih, a malo više odmaknute od granice siromaštva. Tako premijer računa da će ublažiti jaz u plaćama između javnog i realnog sektora. Kad iz prosječnih plaća izuzmete Zagreb i menadžerske plaće ispada da se hrvatski prosjek plaća ionako kreće malo iznad tog nesretnog minimalca. Da bi balansirali između dobavljača, zaposlenika i apetita države poslodavci svoje radnike nastoje namiriti kroz ono što im po zakonu moraju dati, plus razne stimulacije koje omogućava država tako što je poslodavcima odobrila neoporezivu isplatu. Da nema tog trulog kompromisa, već bi sustav popucao po šavovima, a još više radnika bilo na autobusima za zapad.

Ostavi komentar